PREDGOVOR Do pojavljivanja frakcija i sekti u islamu nije došlo odjednom, niti u jednom vremenskom periodu, već su se pojavljivale u različitim vremenima, s... “U čemu se razlikuju šiije od ostalih muslimana” – Predgovor i uvodna riječ autora

predgovor

PREDGOVOR

Do pojavljivanja frakcija i sekti u islamu nije došlo odjednom, niti u jednom vremenskom periodu, već su se pojavljivale u različitim vremenima, s različitim povodima i uzrocima. Za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovi sljedbenici imali su jedinstveno vjerovanje – akidu jer su živjeli u razdoblju dolaska objave, osjećajući se počašćenim što druguju s onim kome je ona dolazila. Atmosfera druženja s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, od njih je otklanjala sjenku sumnji i opsjena. Tako je teklo sve dok je bilo pripadnika generacije Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova – ashaba.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žarko je želio očuvati jedinstvo i spriječiti bilo kakvo raskolništvo među pripadnicima ummeta – muslimanske zajednice. Nastojao je razriješiti sve sporove i pružiti odgovarajuća rješenja prije nego što se oni zaoštre. Znameniti ashab Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhu, rekao je: “Jednom prilikom Allahov Poslanik izašao je dok su se ashabi prepirali oko pitanja kadera, sudbine, tako što su se jedni pozivali na jedan, a drugi na drugi ajet iz Kur’ana. Na Poslanikovom licu pojavile su se graške znoja. Tad se vratio i rekao im: ‘Naređuje vam se da dijelove Allahove knjige, Kur’ana, tumačite drugim njenim dijelovima. Dobro pazite šta vam se naređuje, da biste to slijedili, kao i ono što vam se zabranjuje, da biste se toga klonili!’”[1] Na ovaj način Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naglasio je da griješe što se spore oko tog i sličnih pitanja, jer takvo postupanje može izazvati teške posljedice.

Analizom nastanka sekti, može se uvidjeti da su se pojavljivale upravo zato što nisu prihvatale ovaj dragocjeni Poslanikov savjet, te zato što su tendenciozno tumačile određene kur’anske tekstove, kao što je, naprimjer, bio slučaj s pitanjem sudbine i određenja, oko kojeg su nastale dvije poznate grupe: kaderije i džebrije. U vezi s pitanjem i poimanjem Božijih svojstava, nastale su dvije sekte: mušebbihe i muattile.

Za vrijeme hilafeta Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, pojavile su se haridžije i šiije. Povod njihove pojave bile su političke prilike i složena događanja koja su se u to vrijeme odigravala. Obje grupe dalje su se razgranale u brojne podgrupe. Širenjem prostora islamske države i dodirima s drugim zajednicama kasnije su nastali i drugi pravci i naučavanja. Neki su autori o tim grupama i njihovim naučavanjima napisali cjelovita djela, a u ovom kratkom osvrtu smatramo bitnim spomenuti dvojicu istaknutih islamskih učenjaka, a to su: Ibn Hazm el-Endelusi iz Andaluzije (islamske Španije, umro 456. godine po Hidžri / 1063. godine), koji je napisao čuveno djelo El-Fisalu fil‑mileli vel-ehvai ven-nihali, i Ebu Feth Muhammed b. Abdulkerim eš‑Šehrestani (umro 548. godine po Hidžri / 1153. godine), koji je o ovoj problematici napisao enciklopedijsko djelo El-Milel ven-nihal.

Inače, u tefsirskoj literaturi poznat je i sektaški pristup Kur’anu, koji se naziva tefasiruel-firek, tj. sektaško tumačenje Kur’ana. Pod tim pojmom misli se na tendenciozno tumačenje Kur’ana pomoću kojeg pripadnici raznih sekti pokušavaju protumačiti kur’anske ajete i podvrgnuti ih svojim iskrivljenim i neutemeljenim učenjima. Da bi opravdali svoja iskrivljena naučavanja, sljedbenici tih sekti odstupaju od općeprihvaćenih pravila tumačenja Kur’ana, zbog čega njihovo tumačenje nije ispravno i ne može biti prihvaćeno. Najpoznatije od tih sekti jesu ove: mutezile, mušebbihe, murdžije, šiije, batinije i haridžije. Neke od tih sljedbi imaju tefsire kompletnog Kur’ana u skladu sa svojim uvjerenjima, a neke tumačenja samo određenih ajeta, na čemu i zasnivaju svoje učenje. Najpoznatiji tumači Kur’ana i njihova djela te vrste tefsira jesu sljedeći: Zamahšeri, autor djela El-Keššāf, i Kadi Abduldžebbar, autor djela Tenzihul-Kur’an, iz područja mutezilijskog tumačenja Kur’ana; Tabarsi, autor tefsira Medžmeul-bejan li ulumil-Kur’an, i Tabatabai, autor poznatog djela El-Mizanu fi tefsiril-Kur’an, a oni su predstavnici šiijskog pristupa tefsiru; Muhammed b. Jusuf Atfajiš, autor djela Himjanuz-zad ila daril-mead, koji se navodi kao primjer abadijskog tumačenja Kur’ana i tako dalje.[2]

Šiije su skupina koja posebno pristaje uz Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, za koga tvrde da su mu tekstom i oporukom, javno ili tajno, u nasljedstvo ostavljeni imamet i hilafet. Oni su uvjereni da je imamet trebao ostati u krugu Alijinog potomstva, a kao razlog što se od toga odstupilo, navode nepravdu drugih i  skromnost Alije. Tvrde da imamet nije pitanje interesa koje se rješava općim izborom, već smatraju da je temeljno pitanje i stub vjere, koje Poslanik nije trebao zanemariti i koje ne bi trebali rješavati obični smrtnici. Ujedinjuje ih stav o obaveznom imenovanju i određenju nasljednika Božijeg Poslanika, zatim vjerovanje u nepogrješivost vjerovjesnika i imama, koji su pošteđeni od grijeha i velikih i malih. Stav o nasljednoj vlasti zagovaraju riječima, djelom i uvjerenjem. U tome odstupaju samo neke zejdije. Šiije se dijele na mnogo podgrupa, a najpoznatije su: kisanije, zejdije, imamije, gulat i ismailije.[3] Ismailijje, pojašnjava Šehrestani, ogranak su šiija imamija, navodeći  da je svim šiijama, osim zejdija, svojstven stav da imam mora biti određen i da u vezi s tim postoji tekst, jer pitanje predvodništva za njih nije samo pitanje od općeg interesa koje se rješava glasanjem, već jedno od temeljnih pitanja vjere.[4]

Muslimani Bosne i Hercegovine pripadnici su ehli-sunneta, puta kojim su hodili Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegova časna porodica, njegovi drugovi – ashabi i njihovi sljedbenici koji su tokom povijesti uvijek predstavljali ogromnu većinu pripadnika muslimanske zajednice. U isto vrijeme, muslimani naših prostora jesu i sljedbenici jednog od najstarijih pravnih škola – mezheba, koji su nastali u islamu, a to je hanefijski mezheb. Već duže od pet stoljeća bosanskohercegovački muslimani – koji su pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, pravca utemeljenog na Kur’anu, vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu islamskih učenjaka – imaju svoju islamsku tradiciju i, upravo zbog toga, svako sektaško djelovanje na prostorima Bosne i Hercegovine, nakon više od petstogodišnjeg postojanja islama na principima ehli-sunneta vel-džemata, uzrokuje pometnju i stvara nered među muslimanima ovih prostora, pa je zbog toga neprihvatljivo. A posljednjih godina evidentno je da na prostorima naše lijepe domovine aktivno djeluju protagonisti raznih sljedbi i učenja koja su strana vjerskoj tradiciji ovdašnjih muslimana. Među tim aktivistima, koji šire sektaška učenja, naročito su aktivni šiije, koji imaju zamašan broj svojih aktivista i cijeli niz institucija (fondacije, škole, koledži, časopisi, knjige, televizijske emisije i tako dalje), koje zdušno rade na tihom promoviranju šiijskog učenja i preobraćenja ovdašnjih muslimana u šiije.

Upravo zbog toga ova knjiga mr. hafiza Semira Imamovića od velike je važnosti jer tretira pitanja iz područja vjerovanja i prakse šiija u kojima se oni izdvajaju od pripadnika ehli-sunneta, pravca kojem pripada ogromna većina ummeta posljednjeg Allahovog Poslanika. Stavovi koje autor iznosi potkrijepljeni su citatima iz kapitalnih šiijskih djela, na osnovu čega se može jasno raspoznati ono u čemu se šiije izdvajaju u svojim učenjima i praksi. Upoznavanje s tim pitanjima jest izuzetno važno, jer šiijski misionari u svojim aktivnostima u sredinama gdje su sunnije većina nastupaju kao da između njih i sunnija nema nikakve razlike. Oni govore o muslimanskom bratstvu, o zajedništvu, podižu transparente na kojima piše “smrt Americi” i tome slično, ali dešavanja u posljednjih petnaestak godina, posebno na prostorima Bliskog istoka (u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu), pokazala su da su oni zapravo najveći saveznici zapadnih sila i da je njihov stvarni cilj oživljavanje drevne Perzijske imperije i formiranje velikog Irana, i to na prostorima gdje su sunnije vijekovima bili većina. Zbog toga nastoje dovesti u sumnju konstante sunnijā – muslimana koji slijede praksu i sunnet posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, obezvrijediti ih i te muslimane prevesti u šiizam. U te svrhe troši se ogroman novac i angažiran je veliki broj aktivista, misionara koji rade na promoviranju šiizma. Čak i zemlje u kojima nikada nije bilo šiija, poput Sudana, Nigerije, Malezije i nekih drugih, bile su poprište brojnih šiijskih aktivnosti. To je probudilo sektaške tenzije, uzrokovalo sukobe, uznemirilo ljude i bilo razlog da vlasti u tim zemljama poduzmu i određene restriktivne mjere protiv šiijskih aktivista, a sve u cilju smirivanja situacije i presijecanja izvora smutnji.

Imajući u vidu navedeno, potrebni su budnost i oprez kada se radi o šiijama i njihovom djelovanju i na našim prostorima. Ova knjiga hafiza Imamovića namijenjena je široj čitalačkoj publici i može poslužiti kao dobar priručnik na osnovu kojeg se može informirati o pitanjima u kojima se šiije razlikuju od sljedbenika prakse posljednjeg Allahovog Poslanika. Potrebno je istaći da pitanje šiizma i onoga što iz toga proizlazi spada u red važnih akaidskih tema. Upravo tako bilo je i tretirano u brojnim klasičnim islamskim izvorima, kao što je, naprimjer, kapitalno tefsirsko djelo Akhamul-Kur’an, istaknutog hanefijskog učenjaka Ebu Bekra er-Razija el-Džessasa, koje, naime, zauzima prvo mjesto na ljestvici njegovih prioritetnih interesovanja vezanih za sekte u islamu. Zato je on uporno nastojao pružiti odgovor na tvrdnje raznih šiijskih frakcija, da bi ih opovrgavao jasnim i detaljno razrađenim dokazima, pogotovu one tvrdnje oko kojih su saglasne sve šiijske grupe, a to su sljedeće dvije tvrdnje: prvo, navodno postojanje teksta, to jest dokaza o određenju i postavljenju hazreti Alije za Poslanikovog halifu i nasljednika; i, drugo, nepogrješivost imamā.[5]

Također, ovom prilikom želimo ukazati na to da kvalificiranje određenog pravca ili grupe kao sekte ne znači da su pripadnici iste te sekte postali kafiri – nevjernici i da nisu muslimani. To i sam autor ističe na stranicama ove knjige. Pojam sekta označava manju skupinu koja se odvojila od neke veće zajednice i njeno djelovanje (sektašenje, sektaštvo) tada se tretira kao negativno političko djelovanje. Upravo zbog šiijskog korištenja vjerskih postulata za ostvarivanje političkih ciljeva rangiraju se kao sekta. Zato se ne može ustvrditi da su šiije, pripisujući im sektaštvo, proglašeni nemuslimanima. Međutim, nije opravdano reći ni da su šiije vjerodostojni predstavnici izvornog toka, a upravo to se pokušava promaći, pa se, sve češće, govori o dva toka muslimanske tradicije: sunnijskom i šiijskom. Ako bi se to prihvatilo, u tom slučaju bilo bi više tokova, ne samo ova dva, jer i ostali pravci, poput haridžija, pripadnika tekfira i drugih, priznaju osnovna načela islama (imanske i islamske šarte), ali nema nikakve dvojbe da oni nisu pripadnici ispravnog učenja.

Bitno je istaći da islamski učenjaci ne smiju biti indolentni i šutjeti pred zabludama koje šire protagonisti sektaških učenja. Šutnja učenjaka u vezi s tim pitanjima pomaže širenju zabluda i jačanju sektaških učenja, a to, bez imalo dvojbe, nanosi veliku štetu islamu i muslimanima. Upravo zbog toga ova knjiga mr. hafiza Semira Imamovića posebno je važna: autor ovim putem diže svoj glas protiv onih koji žele unijeti smutnju u vjerski život i praksu ovdašnjih muslimana, koji nikada nisu bili šiije, ali su uvijek voljeli Poslanikovu časnu porodicu – ehlul-bejt i svoju djecu odgajali tako da vole i hazreti Fatimu, i hazreti Aliju, i hazreti Hasana i Husejna, ali također da vole i poštuju hazreti Aišu i ostale Poslanikove supruge kao i sve Poslanikove ashabe, radijallahu anhum.

U ovoj knjizi, u prvom dijelu, argumentirano su iznesena pitanja u kojima se šiije, u svom vjerovanju i praksi, razlikuju od sljedbenika sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a u drugom dijelu sačinjen je historijski osvrt na dešavanja u vezi s tragičnom pogibijom hazreti Husejna, radijallahu anhu, 61. godine po Hidžri, na Kerbeli. Taj bolni događaj šiije zloupotrebljavaju i koriste kao argument za širenje svoje ideologije, a to čine na više načina: nekada namjerno iskrivljavaju historijske činjenice, a ako ih i navedu onako kako su se desile, onda to stavlju u kontekst koji odgovara njihovoj ideologiji. Autor se potrudio da, na osnovu recentnih historijskih izvora, sačini objektivan prikaz u vezi sa šehidskom smrću hazreti Husejna, radijallahu anhu, iznoseći historijske činjenice na jasan način, bez nastojanja da ih podvrgne bilo kojoj ideologiji ili pravcu, što čitaocu omogućava da se pravilno informira u vezi s tim dešavanjima. Imajući u vidu navedene činjenice, ovu knjigu toplo preporučujemo našoj javnosti.

                                                                                          ša’ban 1437. h. g. / maj 2016. godine

                                                                                                          Prof. dr. Safvet Halilović

                                                                                                          Doc. dr. Mensur Valjevac

                                                                                                          Dr. hfz. Fadil Bektaš

   

Uvodna riječ autora

Zapadna agresija na arapsko-muslimanske zemlje i oživljavanje sektaških sukoba, kao neizbježne posljedice te agresije i spletkarenja među muslimanima, ponovo su, nakon višegodišnjeg zatišja, u prvi plan izbacili jedno od najosjetljivijih “muslimanskih” pitanja koje se proteže gotovo kroz cijelu muslimansku povijest i koje je ostavilo jedan od najdubljih tragova na muslimansko biće uopćeno, a to je pitanje sunnijsko-šiijskih razilaženja i njihova dva, dijametralno suprotna, pristupa u tumačenju osnovnih načela vjere. Iako pojedini sunnijski i šiijski autoriteti pokušavaju ublažiti i relativizirati te razlike, i svesti ih na razinu dozvoljenog pravnog razilaženja, činjenično stanje i sve intenzivniji sunnijsko-šiijski sukobi na Bliskom istoku, koji sve više poprimaju karakter globalnog sunnijsko-šiijskog rata, odaju jednu sasvim drukčiju sliku. Vjerske propovijedi na jednoj i na drugoj strani pune su govora mržnje i poziva na ubijanje i osvetu. Poziv na ubistvo jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice dr. Jusufa el-Kardavija, koji je, iz šiijskog svetišta Kerbela odaslao popularni šiijski učenjak Kazvini, nije nimalo bezazlen, i zapravo nam otkriva da ovi sukobi, iako ogrnuti plaštom borbe za državne i nacionalne interese, u suštini imaju ideološku i akaidsku pozadinu.

Priča o sunnijsko-šiijskim razlikama aktuelizirana je i u Bosni i Hercegovini, a posebno nakon što je na zvaničnoj stranici šiijske Fondacije “Mulla Sadra” objavljen sraman tekst o iskrivljenosti Kur’ana, koji je izazvao žestoke reakcije zvaničnika Islamske zajednice, ali i šire bosanskohercegovačke, sunnijske javnosti. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini tim povodom izdala je i posebno saopćenje, u kojem je, između ostalog, naglašeno: “Fondacija ‘Mulla Sadra’ u svom angažmanu u Bosni i Hercegovini aktivna je u tumačenju islama s pozicije šiijskog svjetonazora. U ranijim kontaktima koje su predstavnici Islamske zajednice imali s ovom fondacijom ukazano je na sve štetne posljedice takvog pristupa. Također je naglašeno da Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju vjerskih zajednica precizira na koji način se u našoj državi stječe mogućnost bavljenja vjerskim poslovima.”[1]

I pored ovih jasnih upozorenja i instrukcija, Fondacija “Mulla Sadra” nastavila je s aktivnostima širenja i promoviranja šiijskih uvjerenja među bosanskim muslimanima, što može ukazivati samo na to da šiijski misionari, i po cijenu da se zamjere Islamskoj zajednici i njenim učenjacima, ne žele odustati od prevođenja Bošnjaka na šiizam, niti žele napustiti stečene misionarske pozicije u Bosni i Hercegovini.

Rezultati šiijskog djelovanja vidljivi su na svakom koraku. U Bosni i Hercegovini već godinama “legitimno” djeluju prošiijske bosanske organizacije, štampa se i dijeli šiijska literatura, organiziraju se šiijske manifestacije i obilježavanje dana Ašure u skladu sa šiijskim svjetonazorom, drže se šiijski simpoziji, organiziraju se višednevne posjete Iranu za imame i vjeroučitelje. Sve to govori nam da je šiijsko misionarstvo u našoj domovini poprimilo zabrinjavajuće razmjere i da je postalo ozbiljan problem s kojim će se zvanična Islamska zajednica i njeni učenjaci, kad-tad, morati ozbiljno zaokupiti.

U više navrata i s različitim povodima ukazivao sam na ovaj problem i bosanskohercegovačkoj javnosti predočio konkretne dokaze i činjenice o opasnoj infiltriranosti šiijskog faktora u bošnjačke džemate i njegovom perfidnom djelovanju, stavljajući pritom poseban akcenat na važnost odlučne reakcije Islamske zajednice, koja jedina može institucionalno riješiti ovaj problem.

U ovoj brošuri pokušat ću, koristeći se dostupnom literaturom na arapskom i našem jeziku, u najkraćim crtama, objasniti glavne razlike u učenju i vjerovanju sunnija i šiija, kako bih i na ovaj način dao svoj skromni doprinos u očuvanju viševjekovne ehli-sunnetske tradicije na ovim prostorima i suzbijanju destruktivnih misionarskih tendencija.

[1] http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=18715:saopcenje-kabineta-reisul-uleme&catid=203&Itemid=457 (preuzeto 1. januara 2015. godine)

[1] Ibn Madža, Es-Sunen, i Ahmed, El-Musned.

[2] Opširnije o ovoj tematici vidjeti: Ahmed Adilović, Velikani tefsirskih znanosti, Travnik, 2003. godine, str. 32; Safvet Halilović, Osnovi tefsira, Zenica, IPF, 2005. godine, str. 257.

[3] Opširnije o nastanku ove sekte vidjeti: Šehrestani, El-Milel ven-nihal, Bejrut, El-Kutub es-sekafijja, 1995. godine, tom 1/106–146; Eš’ari, Mekalatul‑islamijjin, Kairo, Mekteba en-nehda el-misrijja, 1949. godine, str. 65.

[4] Vidjeti: Šehrestani, El-Milel ven-nihal, str. 106.

[5] Uvjerenost u bezgrješnost imama iz časnog ehlul‑bejta i u to da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio da njegov nasljednik bude hazreti Alija osnova su vjerovanja većine šiija i dva ključna pitanja oko kojih se razilaze šiije i sunnije. Smatramo uputnim napomenuti da je unutar šiizma prisutan pravac koji je sada politički potpuno marginaliziran i o kojem se danas vrlo malo zna. Taj je pravac najbliži našem, ehli-sunnetskom vjerovanju i poimanju. Naime, šiije tog usmjerenja, kao i sunnije, vjeruju i smatraju da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odredio ko će ga naslijediti, niti da je ikom osim vjerovjesnikā i poslanikā svojstvena bezgrješnost. Jedan od istaknutih predstavnika toga pravca u šiizmu jest ajatollah Burkai, koji je bio Homeinijev školski kolega i njegov savremenik. Nažalost, njegova su djela zabranjena u današnjem Iranu, u kojem većinu stanovništva čine šiije. O životnom putu i djelovanju Burkaija pogledati web-portal:  www.borqei.com/ar.

 

Knjigu mr. Semira Imamovića “U čemu se razlikuju šije od ostalih muslimana” u većoj količini (minimum 40 komada, jedan paket) možete naručiti na broj +387 603210242. Narudžbe možete vršiti od ponedjeljka (28 novembar 2016) i to samo u toku radnog vremena (9-16 h). Cijena veće količine je 3 KM po komadu, dakle, paket košta 120 km.