Priredio: Faruk Hajder Duodecimalne šiije vjeruju da su ljudi koje smatraju svojim imamima bezgrešni, ali postupci tih imama ih demantiraju i svjedoče sasvim suprotno.... Šiijsko lutanje između bezgrešnosti imama i tukje

MAHDI

Priredio: Faruk Hajder

Duodecimalne šiije vjeruju da su ljudi koje smatraju svojim imamima bezgrešni, ali postupci tih imama ih demantiraju i svjedoče sasvim suprotno.

Imami su priznavali da su počinili grijehe te su molili Allaha, dželle šanuhu, da im oprosti. Tako je vladar vjernika, Alija, radijallahu anhu, kako se navodi u djelu Nehdžul-belaga, učio dovu: „Allahu moj, oprosti mi ono što bolje poznaješ od mene, a ako ponovo pogriješim Ti mi ponovo oprosti. Allahu moj, oprosti mi za obećanja koja nisam ispunuo; Allahu moj, oprosti mi riječi kojima sam Ti se nastojao umiliti, a koje su suprotne onome što je u mom srcu; Allahu moj, oprosti mi trenutke slabosti, pogreške jezika i skrivene strasti.“[1]

U tekstu navedene dove možemo iščitati sljedeće: Alija, radijallahu anhu, priznaje činjenje grijeha, vraćanje na grijeh nakon pokajanja od njega, pogreške jezika, skrivene strasti, da je ponekad ono što mu je na srcu drugačije od onoga što mu je na jeziku. A sve to pobija šiijsko vjerovanje o bezgrešnosti imama, jer da su Alija, radijallahu anhu, i ostali imami, bezgrešni, njihovo traženje oprosta za grijehe bi bilo izigravanje sa vjerom.

Treba, također, istaći da se od svih njihovih imama prenosi da su molili Allaha, dželle šanuhu, za oprost od grijeha, a da su bili bezgrešni, ne bi molili za oprost grijeha.[2]

Zbog ovih dova njihovih imama koje su suprotne šiijskim uvjerenjima o bezgrešnosti, šiijski šejhovi su se suočili sa problemima kako objasniti tu kontradiktornost.[3]

Kontradiktorni postupci imama naveli su brojne šiije da napuste tu sektu

Kontradiktornosti u postupcima imama, koje bilježe šiijske knjige, također pobijaju dogmu ‘bezgrešnih imama’, jer djela bezgrešnih nisu kontradiktorna, nego jedna druga potvrđuju i podupiru. Kontradiktornosti su suprotne osobini bezgrešnosti, koja je, po njima, uslov da bi neko bio imam, i samim time ruši se dogma imameta.

Kontradiktornosti koje nalazimo u postupcima imama, gdje jedan od njih radi potpuno suprotno od drugoga u jednoj te istoj stvari, od davnina su bile razlog da nepristrasni i slobodomisleći pripadnici šiijske sekte, napuštaju tu sektu i vraćaju se u okrilje ehli-sunneta vel-džemata.

El-Kummi i en-Nvbehti bilježe: „Nakon ubistva Husejna, radijallahu anhu, jedna grupa njegovih sljedbenika je rekla: ‘U postupcima Hasana i Husejna vidimo kontradiktornost: ako je Hasanova predaja vlasti Muaviji i sklapanje sporazuma s njim usljed nemogućnosti da se bori protiv njega, unatoč brojnim sljedbenicima i snazi koje je imao, bilo ispravno, onda je Husejnova borba protiv Jezida b. Muavije, u situaciji Husejnove slabosti, malobrojnosti njegovih, a brojnosti Jezidovih pristalica, usljed čega je Husejn ubijen kao i sve njegove pristalice, bilo neispravno. Jer, Husejn je imao snažnije opravdanje da odustane od borbe protiv Jezida i da sa njim napravi sporazum o miru, nego što je Hasan imao u odnosu prema Muaviji. A ako je Husejnova borba protiv Jezida, koja je bila uzrok da poginu on, njegova djeca i njegove pristalice, bila ispravna i obavezna, onda nije bilo ispravno Hasanovo odustajanje od borbe protiv Muavije, jer je imao brojne pristalice.’ Usljed toga ovi su posumnjali u ispravnost imameta njih dvojice te su prihvatili uvjerenja ‘puka’.“[4]

Imenica el-‘amme – puk je pogrdan naziv koji duodecimalne šiije koriste da opišu sve muslimane koji nisu šiije, ali se prvenstveno odnosi na sunije, kao što je u navedenom citatu.

Kontradiktrnosti imama u govoru primorale su šiije da pribjegnu tukji

Kontradiktornosti imama u govoru su tako brojne da je ih teško sve pobrojati i sagledati, te je i to bio značajan razlog brojnih napuštanja šiizma.

O tim kontradiktornostima u riječima imama svjedoči šejh et-Tusi, veliki šiijski autoritet, koji tvrdi da su njihove predaje toliko kontradiktorne da gotovo ne postoji predaja o nečemu, a da o istome ne postoji druga predaja potpuno suprotna prvoj. On to ubraja u najveće mahane šiijskog pravca i razloge zbog kojih su neki napustili dvanaestoimamijski šiizam.

Et-Tehzib i el-Istibsar, dva od četiri najpriznatija šiijska djela, kroz predaje koje su i njima zabilježene svjedoče o velikoj kontradiktornosti i razilaženju među ‘bezgrešnim imamima’.

Et-Tusi je pokušao riješiti te kontradiktornosti pozivajući se na et-tekijje (tukju), pa kaže: ‘Ono što je rečeno u ovoj predaji je tekijje, a u ovoj nije tekijje i po njoj se radi.’

Ali, time je samo povećao problem, jer on nije bezgrešan i neminovno će pogriješiti u određivanju koja je predaja tekijje, a koja iskrena. Uprkos tome, šiije ga slijede u tim njegovim odabirima što znači da svoju vjeru zasnivaju na slijeđenju ljudi poput et-Tusija, a ne slijeđenju ‘bezgrešnih imama’.

Bezgrešnost imama pobija i činjenica da ih njihovo slijeđenje ‘bezgrešnih imama’ nije sačuvalo od razilaženja među njima samima i to u temeljnim pitanjima vjere kod njih. Tako vidimo da su jedni drugima suprotstavljeni, jedni druge smatraju nevjernicima zbog toga što se razilaze u pogledu osoba koje smatraju imamima, kao i u njihovom konačnom broju, u tome da li se nakon smrti jednog imama iščekuje njegov povratak ili se traži sljedeći.

Pored toga, mnoštvo je kontradiktornih predaja iz domena temelja vjere i njenih ogranaka, kod njih, što znači da sljedbenike ove sekte ‘bezgrešnost’ imama nije sačuvala od međusobnog razilaženja.

Zašto i kako bezgrešnost imana nije njihove sljedbenike sačuvala od međusobnog razilaženja?

Jedini logičan odgovor na pitanje zašto bezgrešnost imama nije urodila plodom, a koji se nameće sam od sebe, je taj da navodna bezgrešnost imama zapravo nije ni postojala.

 

[1] Nehdžul-belaga, str. 104.

[2] Usuluš-ši’atil-imamijje, 2/965.

[3] Ibid, 2/966.

[4] El-Kummi, El-Mekalatu vel-firek, str. 25. En-Nvbehti, Firekuš-ši’a, str. 25-26.