Piše: Faruk Hajder Šiije-isnaašerije, i to se jasno može vidjeti iz njihove vjerske literature, ali i misionarskog djelovanja, gaje patološku mržnju prema ashabima Allahovog... Šiije i „tragični“ četvrtak ili: kako da razlučimo istinu od šiijskih podvala

Piše: Faruk Hajder

Šiije-isnaašerije, i to se jasno može vidjeti iz njihove vjerske literature, ali i misionarskog djelovanja, gaje patološku mržnju prema ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjeruju u suludu izmišljotinu da su najveći ashabi, oni koji su podnijeli najveće žrtve za islam uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve to činili licemjerno, ne vjerujući istinski, nego želeći da se preko islama domognu ovosvjetskog dobra. I svako ko malo bolje poznaje šiizam nedvojbeno je morao primijetiti da šiije-isnaašerije najveću mržnju gaje prema Omeru ibnul-Hattabu, radijallahu anhu.

Događaj tzv. nesretnog četvrtka je jedna od vrlo bitnih šiijskih obmana s kojom nastupaju pred nedovoljno učenim sunijskim masama s ciljem da poljuljaju njihovu čistu vjeru i ubjeđenje o časnom ashabu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omeru ibnul-Hattabu, radijallahu anhu, pozatom po nadimku El-Faruk – onaj koji razlučuje istinu od neistine.

Šiijske obmane po pitanju ovog slučaja su usmjerene na dvije stvari:

  • Potvaranje prije svih Omera, radijallahu anhu, ali i ostalih ashaba da nisu poštovali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da su bili zli licemjeri koji ga nisu iskreno slijedili,
  • Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio izdiktirati da ostavlja hilafet i vjersko vođstvo (imamet) Aliji, radijallahu anhu.

Vjerodostojne predaje o slučaju

Ovaj sporni događaj je zabilježen u različitim izvorima s različitim detaljima. Većina predaja su daif – nepouzdane, a mi ćemo se u ovom tekstu ograničiti na vjerodostojne.

Buharija i Muslim bilježe da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazao: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na samrti i u kući se nalazila grupa ljudi među kojima je bio i Omer ibnul-Hattab, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Dođite da vam napišem knjigu nakon koje nećete zalutati.” Omer je rekao: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je savladala bol, a vi imate Kur’an. Dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Oni koji su se nalazili u kući su se podijelili u mišljenju i počeli prepirati. Jedni su govorili “približite se da vam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napiše knjigu nakon koje nećete zalutati”, a neki su govorili što je rekao Omer. Kada se pojačala njihova prepirka i galama, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Idite.” Ubejdullah je rekao: “Ibn Abbas je govorio: “Zaista je prava nesreća što se desilo da im Allahov Poslanik ne napiše tu knjigu, zbog njihove galame i prepirke.”

U Buharijevom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad su počeli galamiti, rekao: “Ostavite me. Ono u čemu sam, bolje je od onoga čemu me pozivate. I na samrti je oporučio troje: protjerajte mnogobošce sa Arapskog poluostrva, darivajte delegacije kako sam i ja darivao”, a treću je zaboravio prenosilac.

U jednoj predaji koju bilježi Buhari navodi se da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Pa su se počeli raspravljati, a nije trebalo da se raspravljaju pored Vjerovjesnika.” Rekli su (neki od  njih): “Je li on to bunca?” Željeli su pojašnjenje (istefhemuhu), pa je rekao: “Ostavite me. Ono u čemu sam, bolje je od onoga čemu me pozivate.” Također, u jednoj predaji koju bilježi Buhari kaže se da su “neki ljudi rekli: ‘Allahovog Poslanika je savladala bol’”, bez navođenja Omerovog, radijallahu anhu, imena. U toj predaji kaže se:

“Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na samrti i u kući se nalazila grupa ljudi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Dođite da vam napišem knjigu nakon koje nikad nećete zalutati.” Neki su rekli: “Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, savladala je bol, a vi imate Kur’an. Dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Oni koji su se nalazili u kući su se podijelili u mišljenju i počeli prepirati. Jedni su govorili “približite se da vam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napiše knjigu nakon koje nećete zalutati”, a neki su govorili drugačije. Kada se pojačala njihova prepirka i galama, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Idite.”” Interesantno je da šiije u svojoj patološkoj mržnji i pokušaju da potvrde svoje zablude “zanemaruju” predaju koju bilježi Hakim u Mustedreku, a koja sadrži vrlo važan detalj koji rasvjetljava svu misteriju o sadržaju knjige koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio izdiktirati ashabima. Hakim bilježi predaju:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Donesite mi pribor za pisanje da vam napišem knjigu nakon koje nećete nikad zalutati.”, potom nam je okrenuo potiljak, a onda se okrenuo prema nama i rekao: “Allah i vjernici odbijaju drugog mimo Ebu Bekra!” Na osnovu sadržaja ove predaje čini se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izdiktirao dio onoga što je htio. Ono što se sigurno i jasno rečeno jest da je dio sadržaja knjige vezan za postavljanje Ebu Bekra, radijallahu anhu, za halifu.

Imam Bejheki bilježi predaju u kojoj stoji: “Neki su rekli: ‘Da li to Vjerovjesnik bunca’ tražići mu pojašnjenje.” – Tako, u formi pitanja neimenovane grupe ljudi.

U drugoj predaji koju bilježi imam Bejheki stoji: “Neki koji su bili kod njega su rekli: ‘Allahov Vjerovjesnik bunca.’”

Imam Taberi i Ahmed bilježe da su ove riječi došle u formi pitanja: “Šta je sa njim? Da li bunca?”

U Musnedu imama Humejdija, također, riječ “buncanje” dolazi u formi pitanja: “Neki koji su bili kod njega rekli su: ‘Šta je sa njim? Da li bunca?’ Tražili su pojašnjenje (istefhemuhu)…”

Ebu Ja‘la bilježi predaju bez spominjanja da su ashabi govorili o buncanju ili da ga je savladala bol. Ebu Ja‘la bilježi da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Kada su se pojačali bolovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Donesite mi da vam napišem knjigu nakon koje nećete zalutati nikada.”, pa su se počeli prepirati, a nije trebalo da se prepiru pred Vjerovjesnikom. I on je rekao: “Ostavite me. Ono u čemu sam, bolje je od onoga u što me pozivate.” Rekao je to tri puta.”

Značenje riječi hedžer (je li bunca), ko ih je izrekao i objašnjenje njihovog smisla i poruke

Ne postoji vjerodostojna predaja u kojoj se jasno kaže da je Omer, radijallahu anhu, izrekao te riječi (je li bunca), pa je nevjerovatno kako su se šiije tako bezočno i bezobrazno okomile na njega. Iz vjerodostojnih predaja hadisa se vidi da Omer, radijallahu anhu, nije jedini koji je tražio da se ne piše knjiga, nego je to pored njega bila grupa ashaba koji su se nalazili u kući i šiijsko isticanje Omera, radijallahu anhu, u prvi plan je očita podlost iza koje se kriju pokvarena ubjeđenja i zle namjere emisara šiizma.

Većina vjerodostojnih predaja navodi da je te riječi (je li bunca) izrekao neko od ashaba, bez spominjanja imena i nije uopće jasno iz koje grupe ashaba je onaj koji je izgovorio te riječi: da li od onih koji su tražili da se zapiše ili od onih koji su tražili da se ne zapiše. Islamski učenjaci stoga imaju različita mišljenja.

U tom trenutku oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, su se nalazili brojni ashabi. Neki od njih su bili veoma učeni i već dugo uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neki su bili novi u islamu i nije isključeno da je neko od onih koji su nedavno primili islam, pa još nisu dovoljno upoznali vjeru, izrekao te riječi (je li bunca), naprosto iz neznanja i nepažnje usljed toga što je nov u vjeri. Naročito stoga što se u vjerodostojnim predajama ne spominje ime onoga koji je izrekao te riječi. Značenje tih riječi (je li bunca, ili u jednom rivajetu: Allahov vjerovjesnik bunca), u tom slučaju bi bilo: „ovo što traži nije uobičajeno, a zbog bolesti otežano govori, pa možda nećemo razumjeti šta želi da zapišemo.“ A odmah nakon te rečenice (je li bunca) u predajama se naznačava “željeli su pojašnjenje”.

Može, također, biti da je riječi (je li bunca) izrekla ona grupa koja je tražila da se približe kako bi im Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izdiktirao pismo, u kontekstu rasprave sa onima koji su govorili kako ga je savladala bol i da zato ne treba da se zapisuje. Smisao tih riječi u ovom salučaju bi bio: ‘Zar mislite da on govori nesuvislosti, pa zato odgovarate od toga.’ Ovakav način iznošenja argumeneta ukazuje da su svi ashabi bili složni da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne može biti od onih koji zapadaju u stanja u kojima gube svijest  i prisebnost do mejere da ne znaju šta govore i naređuju i traže nešto čega nisu svjesni, pa je na taj način ovo pitanje bilo podsjećanje one druge grupe ashaba i iznošenje argumenta protiv njihovog stava da nema potrebe za zapisivanjem tog pisma.

Imam Nevevi, Sujuti i Kadi I‘jad su rekli: “Predaje u kojima stoji “/e-hedžere/أهجر/ je li bunca”, su sa hemzetom pitanja, a s ciljem iznošenja argumenta protiv onih koji su htjeli da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne napiše to pismo. Značenje tog pitanja je: zar je moguće da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, iznosi nesuvislosti, pa da tražite da se ne piše?” Nevevi još kaže: “Ako su vjerodostojne druge predaje (one u kojima je rečenica izjavna, a ne upitna), to je propust onoga koji je izrekao, a koji mu se desio usljed neopreznosti, zbunjenosti i zapanjenosti, zbog prizora umirućeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred kojim se nalazio, i zbog velike tragedije i straha od iskušenja i zablude nakon njega.” Važno je znati i da u arapskom jeziku riječ hedžer (هجر), što se prevodi kao buncanje, ima dva temeljna značenja, odnosno stanja na koja se odnosi:

Prvo se odnosi na nerazgovjetan govor iz nekog određenog razloga. Pod ovim se misli na otežan i teško razumljiv govor zbog otežanog jezika usljed groznice, otečenog jezika ili nekog sličnog privremenog stanja bolesti. Ovo se može desiti vjerovjesnicima jer je potvrđeno konsenzusom autora sire da je Vjerovjesnik na samrti patio od disfonije (grčenje mišića grkljana koji izaziva promjenu glasa ili nerazgovjetan govor).

Drugo se odnosi na nepovezan i nekontroliran govor, izgovaranje riječi mimo volje i bez ciljanja onoga što te riječi znače, usljed stanja veoma teške groznice ili drugih teških bolesti. Što se tiče ovoga, islamski učenjaci se razilaze da li su vjerovjesnici zaštićeni od toga. Neki učenjaci, upoređujući to sa snovima i time da vjerovjesnici mogu sanjati različite snove poput ostalih ljudi, smatraju da je i ovo, također, moguće da se desi i vjerovjesnicima, dok drugi dio učenjaka smatra da su vjerovjesnici zaštićeni od ovoga.

U šiijskoj literaturi, također, nalazimo da su za jednog svog imama Aliju ibnul-Husejna (Sedždžada), rahimehullah, kada je govorio na samrti njegovi sljedbenici rekli da bunca, upotrijebivši isti glagol naveden u hadisu (hedžer), zbog kojeg su napravili hajku na Omera, radijallahu anhu i ostale ashabe. Ibn Tavus, kojeg duodecimalne šiije nazivaju Šereful-itra (Počast Poslanikove porodice) i Ruknul-islam (stub islama), rekao je: „Od tih dokaza je i ono što smo našim lancem prenosilaca prenijeli od šejha Ebu Džafera ibn Rustuma da je rekao: „Kada je Alija ibnul-Husejn, alejhis-selam, bio na samrti rekao je svom djetetu: „Muhammede, koja je ovo noć…“, potom je zatražio da mu donesu vode za abdesta, pa kad mu je donesena, kazao je: „U njoj se nalazi miš.“, pa su neki ljudi rekli: „On bunca (innehu jehdžur).“ Pa su donijeli svjetiljku.“ (Feredžul-mehmum, str. 228) Hoće li šiije za te njegove sljedbenike kazati da su bili licemjeri koji su imama smatrali pomahnitalim?

Ovo što smo prethodno naveli je važno zato da bismo shvatili kako oni ashabi koji su izgovorili te riječi (je li bunca), ni u varijanti po kojoj su ove riječi izrekli oni koji su tražili da se nista ne piše, ni u kom slučaju nisu htjeli da omalovaže Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da kažu kako je skrenuo s pameti ili da ne zna šta govori. Ako su ove riječi izrekli oni koji su smatrali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u teškim bolovima, pa su tražili da se ne donosi pribor za pisanje, smisao riječi „buncati“ u tom slučaju bi bio „nerazgovjetan govor“.

Pojašnjenje riječi Omera, radijallahu anhu „savladala ga je bol

Riječi Omera, radijallahu anhu: „On je u bolovima“ ili „Savladala ga je bol“ u vjerodostojnim predajama znače da su se usljed smrtne bolesti pojačali bolovi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a smisao tih riječi jest da bi se zbog tih pojačanih bolova Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodatno mučio zbog diktiranja pisma, pa ga treba poštedjeti toga i odgoditi to dok ga ne popuste bolovi. Te riječi izrečene su iz samilosti prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Omer, radijallahu anhu, je bio čvrsto uvjeren da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želi zapisati, ako je od vjere Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neće umrijeti prije nego što o tome ne obavijesti. Omer, radijallahu anhu, nije mogao pojmiti da će Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umrijeti u toj bolesti, što je očito iz njegove reakcije kada je obaviješten o tome, kada nije htio povjerovati u to. Ono što je bitno da znamo jest da je Omer, radijallahu anhu, u svom stavu bio motiviran samilošću i željom da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poštedi dodatnih muka u trenutku kada mu se pogoršalo stanje i pojačali bolovi. Njegova vodilja u onome što je rekao su riječi Uzvišenog Allaha:

„Mi u Knjizi ništa nismo izostavili“ (El-En’am, 38)

„Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…“ (El-Maide, 3)

U djelu Nehdžul-belaga navodi se da je Alija, radijallahu anhu, kazao: „Allahova knjiga je dovoljan dokaz i parničar.“

Hoće li šiije na osnovu svojih predaja i o Aliji, radijallahu anhu, donjeti jednaku presudu, kao i Omeru, radijallahu anhu, što je rekao: „Dovoljna nam je Allahova knjiga“?

Tako postaje jasno da Omerove, radijallahu anhu, riječi ne sadrže nikakvo omalovažavanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zapisivanje knjige je bilo na stepenu preporučenosti, a ne obaveze

Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, traženje da mu donesu pribor da zapiše oporuku je bio na stepenu preporučenosti, a ne stroge obaveze. Tako su shvatili oni koji su zagovarali da se ne donosi. Imam Muhammed El-Mazeri i Kurtubi objasnili su da je dio ashaba shvatio da je ovaj poziv na stepenu preporučenosti na osnovu određenih dokaza, dok je dio ashaba smatrao da je to na stepenu obaveze, kao što su se razišli u razumijevanju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe: „Neka niko ne klanja ikindiju osim kod Beni Kurejze“. (Fethul-Bari, 8/133)

Dokaz da se nije radilo o obaveznoj stvari nego o preporučenoj jest to što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikoga od njih nije ukorio niti je porekao njihov stav, a nemoguće je da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prešutio nešto što je vjerska obaveza.

Drugi dokaz je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon ovog događaja živio još četiri dana, a više ni od koga nije tražio pribor za pisanje da bi izdiktirao to što je želio. A da se radilo o nečemo što je vjerska obaveza i što mu je Allah naredio da dostavi, sigurno je da ne bi odustajao od toga, niti bi to odgađao ni za jedan tren, i ne bi prestajao zahtijevati da se zapiše sve dok to ne bi bilo izvršeno, jer je njemu Allah, dželle šanuhu, naredio da dostavi ono što mu se naređuje.

Slučaj Omera, radijallahu anhu, i ashaba koji su tražili da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne donosi pribor za pisanje, nije ništa drugačiji od postupka Alije, radijallahu anhu, kada je na Hudejbiji odbio poslušati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da izbriše iz teksta ugovora sa mekanskim mušricima riječi Allahov Poslanik, pa je to učinio sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U oba slučaja se radi o iskazivanju poštovanja i samilosti prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i davanju prednosti tome nad izvršenjem onoga što je tražio.

Bilježi Buhari u Sahihu: „Kada su mušrici odbili da bude zapisano Muhammed Allahov Poslanik i rekli: „Ne piši Muhamed Allahov Poslanik, jer da vjerujemo da si posalnik, ne bismo se borili protiv tebe.“ Poslanik je rekao Aliji: „Izbriši to“, a Alija je rekao: „Ja to neću izbrisati“, pa je to izbrisao sam Allahov Poslanik svojom rukom…“ (Fethul-Bari, 5/303)

U šiijskim izvorima se također spominje da je Alija, radijallahu anhu, odbio poslušati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom slučaju Hudejbije: „Obriši, Alija, i napiši: ‘Muhammed sin Abdullahov’, pa je vladar vjernika, alejhis-selam, rekao: ‘Nikada neću izbrisati tvoje ime iz vjerovjesništva.’ Pa je to Allahov Poslanik izbrisao svojom rukom.“ (El-Iršad, 1/121, I’lamulvera, str. 97, Tefsirul-Kummi, 2/313, Biharul-envar, 20/333, Tabresi u Tefsir Medžemil-bahrejn, 9/197, Tabatabai u Tefsirul-mizan, 18/267)

Već smo spominjali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon ovog događaja živio još četiri dana. Sada podsjećam da je u tom periodu, u ta četiri dana, izrekao općepoznatu oporuku da se mušrici protjeraju sa Arapskog poluostrva, da se delegacijama daju pokloni, i još jednu stvar koju je prenosilac zaboravio. Da je ono što je tog tragičnog četvrtka želio oporučiti bila vjerska obaveza, ponovo bi tražio da se to zapiše i ukazao bi na to, kao što je oporučio ove navedene stvari. Da ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio zapisati spada u temeljna pitanja vjere, nemoguće je da bi ga u tome spriječilo raspravljanje ashaba, jer Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je stroga obaveza da dostavi Allahov šerijat.

Rekao je Uzvišeni Allah:

„O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah doista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje.“ (El-Maide, 67) „Vjerovjesniku nije teško da čini ono što mu Allah odredi jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali – a Allahova zapovijed je odredba konačna – za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. – A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!“ (El-Ahzab, 38-39) Prema tome, nemoguće je da bi prešutio nešto što mu je naređeno da dostavi. Ovo je još jedan dokaz da je ono što je htio oporučiti ashabima, savjet i smjernica ummetu, kao odraz njegovog ličnog mišljenja i želje da ukaže ummetu na dobro.

Imam El-Hattabi je rekao: „Omerove riječi se ne smiju shvatiti kao pomisao ili mišljenje da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zna šta govori, jer to njemu ne priliči. Nego, kad je vidio da su se pojačali bolovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu je smrt blizu, uz nevolju koja ga je snašla, uplašio se da je to nešto što čovjek kaže u bolesti bez čvrste odlučnosti u tome, a što bi licemjeri mogli iskoristiti da govore ružno o vjeri. Poznato je da su ashabi u nekim slučajevima odgovarali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i raspravljali o nekim njegovim zahtjevima sve dok im ne bi dao doznanja da to naređuje. Tako je bilo u slučaju razilaženje na dan Hudejbije i u slučaju pisanja teksta sporazuma sa Kurejšijama. Ali, kad bi nešto jasno naredio, niko od njih mu ne bi oponirao. Većina učenjaka je stava da je moguće da (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) pogriješi u pitanjima o kojima mu nije došla objava, i svi se slažu da on ne bi ustrajao na njoj. Općepoznato je da iako je Uzvišeni Allah uzdigao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznad svih stvorenja, On ga nije uzdigao iznad ljudskih osobina i karaktera.“ (Šerhu Muslim, 11/91)

Da li je ovo nezapisivanje knjige zaista nesreća i tragedija

Što se tiče riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: „Zaista je prava nesreća što se desilo da im Allahov Poslanik ne napiše tu knjigu…”, najpotpunije objašnjenje na to dao je Ibn Tejmijje napisavši: „Iz Ibn Abbasovih, radijallahu anhu, riječi proizlazi da je nesreća to što je bilo uzrok da se ne zapiše knjiga. A to je nesreća za onoga koji koji sumnja u ispravnost Ebu Bekrovog hilafeta ili kojem to pitanje nije sasvim jasno, jer da je knjiga bila zapisana, otklonila bi sumnju. Za one koji znaju da je njegov hilafet ispravan, hvala Allahu, nema nikakve nesreće. Onaj ko kaže da je knjiga trebala sadržavati opruku da hilafet pripada Aliji su u zabludi po saglasnosti sunija i šiija-isnaašerija. Što se tiče sunija, to je zato što sunije smatraju daje Ebu Bekr vredniji i preči od Alije,a što se tiče šiija-isnaašerija koji smatraju da je imamet pravo Alije, to je zato što vjeruju da je njemu već oporučen imamet jasnim i poznatim tekstom prije toga, pa, prema tome, nije bilo potrebe da se to spominje u ovoj knjizi. Ako bi rekli da su muslimani porekli taj poznati i jasni tekst – pa, zar im ne bi bilo još lakše poreći i sakriti tekst kojem je prisustvovala manja grupa ljudi? Također, smatraju da mu nije dozvoljeno da odgodi objašnjenje do momenta smrtne bolesti i nije mu dozvoljeno da odustane od pisanja knjige zbog sunji onih koji sumnjaju. Pa, da je ono što je htio zapisati u knjigu bilo od stvari koje je bioobavezna da objasni i zapiše, Vjerovjesnik, sallallahu aljehi ve sellem, bi to objasnio i zapisao, i ne bi se obazirao na bilo čije riječi, jer je on bio najpokornije stvorenje Allahu. Tako, s obzirom da je odustao od pisanja knjige, znamo da zapisivanje knjige nije bilo obavezno, a i to što je htio zapisati nisu bile obaveze koje se moraju izvršavati, jer u suprotnom bi to zapisao.“ (Minhadžus-sunne, 6/25)

Na kraju ovog izlaganja interesantno je skrenuti pažnju i na sljedeće:

Neke predaje ukazuju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izdiktirao, odnosno ukazao na, dio onoga što je htio. Tako imam Hakim u Mustedreku bilježi: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Donesite mi pribor za pisanje da vam napišem knjigu nakon koje nećete nikad zalutati.”, potom nam je okrenuo potiljak, a onda se okrenuo prema nama i rekao: “Allah i vjernici odbijaju drugog mimo Ebu Bekra!”“ Također, imam Buhari u Sahihu bilježi da je Aiša, radijallahu anha, kazala da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tokom svoje smrtne bolesti rekao: „Pozovi mi svoga oca i svoga brata da zapišem knjigu, jer se bojim da će neko poželjeti ili da će neko reći „Ja sam preči“, a Allah i vjernici odbijaju drugog mimo Ebu Bekra.“

Imam Muslim bilježi da je Aiša, radijallahu anha, upitana: „Koga bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za halifu, da je to htio, pa je rekla: „Ebu Bekra.“ Upitali su: „A zatim koga nakon Ebu Bekra“, pa je odgovorila: „Omera.“ Upitali su: „A nakon Omera“, pa je kazala: „Ebu Ubejdu Amira ibnul-Džerraha.“, i zaustavila se kod toga.“

Prema tome, zaista je nezapisivanje te knjige nesreća i tragedija za zabludjele šiije koji svojim strastima daju prednost i ne priznaju hilafet i imamet Ebu Bekra, radijallahu anhu. Ali, biva onako kako Allah hoće.

Pitanja za šiije:

  • Da li je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio zapisati bilo nešto što mu je Allah, dželle šanuhu, naredio da dostavi?
  • Je li to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio? I gdje je dokaz za to?
  • Gdje su u vrijeme ove rasprave između ashaba bili Alija, Fatima i drugi članovi ehli-bejta, radijallahu anhum?
  • Zašto se nisu usprotivili Omeru, radijallahu anhu, ako je to što je rekao bilo kufr ili grijeh?