Piše: Faruk Hajder Pod okriljem vladavine šiijske safevijske dinastije, prije više vijekova, nastale su mnoge novotarije koje su gotovo potpuno izbrisale tragove islama kod... Odnos iranskih mula prema njihovim kolegama koji su pokušali ispraviti brojne zablude isnaašerijskog šiizma

Masjid_Shah,_view_of_the_courtyard_by_Pascal_Coste

Piše: Faruk Hajder

Pod okriljem vladavine šiijske safevijske dinastije, prije više vijekova, nastale su mnoge novotarije koje su gotovo potpuno izbrisale tragove islama kod sljedbenika isnaašerijskog šiizma. Nakon Homeinijeve revolucije 1979. godine te novotarije i zablude ponovo su se rasplamsale. Homeini se ustoličio na vlasti iskorištavajući dogmu “vilajetul-fekih” – vladavina šiijskog učenjaka u ime Mehdija Očekivanog. Ovo je jedna politička teorija ogrnuta vjerskim ruhom, koju su šiijskim masama poturili njihovi vjerski autoriteti kako bi se domogli vlasti. (Kod šiija-isnaašerija samo “bogom dani” imami imaju pravo da vladaju, a kako im se posljednji, dvanaesti, imam “zagubio” u pećini, šiijski klerici morali su osmisliti dogmu kojom će riješiti problem vlasti i vladara /dok im se ne pojavi željno očekivani Mehdi/, pa su osmislili dogmu vilajetul-fekih. Po toj dogmi šiijski klerici vladaju u ime očekivanog Mehidija dok se on ne pojavi.)

Na temelju ove političko-vjerske teorije Homeini je izgradio sektaško carstvo omogućivši sebi i šiijskim klericima koji su ga slijedili enormno bogaćenje pod izgovorom prikupljanja “petine imama”.

Ovako je dr. Musa Musavi opisao državu utemeljenu na toj političko-vjerskoj ideologiji: “To je činjenje nereda pod imenom izvršavanja vjerske obaveze, zlostavljanje naroda, naročito učenjaka koji su upućeni na pravi put, a sve to pod izgovorom jačanja Šerijata. Imovina se pljačka i otuđuje pod izgovorom zaštite nemoćnih, guše se slobode i ušutkuje svaki glas opozicije pod izgovorom interesa ummeta, oponenti se špijuniraju pod izgovorom zaštite islamskih tekovina. U ime tekovina revolucije širi se anarhija i zlo, i kalja se čast poštenih. Služi se stranim interesima pod izgovorom da je to saradnja sa prijateljima revolucije.” (dr. Musa Musavi, Es-Sevretul-baise)

Grupa šiijskih vjerskih autoriteta uvidjela je pogubnost političke eksploatacije vjere, besmislenost brojnih novotarija i veliku opasnost koju po vjeru predstavljaju te novotarije od kojih je sazdan šiizam, pa su podigli svoj glas i pozvali na reformu i reviziju. Među onima koji su prednjačili u tome su dr. Musa el-Musavi i ajataloha el-Burkui.

Šiijski mule, naročito nakon Homeinijeve revolucije, ali i prije nje, na ove reformističke glasove i preporoditeljski pokret odgovorile su ugnjetavanjem i ušutkivanjem svakog ko se usudio da kritički propituje mnogoborojne šiijske zablude, makar se radilo o velikim vjerski autoritetima šiizma.

Sektaški ostrašćeni šiijski autoriteti pokrenuli su žestoku kampanju kaljanja časti ovih plemenitih učenjaka koji su spoznali istinu i odlučili pozvati svoj narod na Pavi put i ostavljanje šiijskih zabluda. Autoriteti poput Burkuija i drugih odjednom su postali pokvarenjaci, neprijatelji vjere i ehli-bejta (iako su neki od ovih učenjaka i sami pripadnici ehli-bejta).

Ovaj tekst nastao je u želji da se ukaže na skupinu plemenitih ljudi, bivših šiijskih autoriteta, koji su poput istinskih učenjaka pokušali da budu glas razuma i iskreni savjetnici svoga naroda. No, između njih i njihovog naroda ispriječile su se šiijske mule, te su ih stavili na muke i razne kušnje. Neki od ovih učenjaka su se potpuno pokajali od šiizma, neki su do kraja života vjerovali da je moguće revidirati šiizam i pročistiti ga od velikih dogmatskih grešaka i opasnih zabluda.

Veliki šiijski učenjak dr. Musa el-Musavi

Musa Musavi unuk je Sejjida Ebul-Hasana el-Musavija el-Asbehanija, jednog od velikana sekte šiija- isnaašerija, čija porodica se kod šiija smatra potomcima ehli-bejta. Musa Musavi rođen je 1930. god. u Nedžefu u kojem je završio vjerske studije i stekao doktorat iz islamskog fikha. Na Univerzitetu Sorbona stekao je doktorat iz oblastiti filozofije. Predavao je islamsku ekonomiju na Univerzitetu u Teheranu, a filozofiju na Univerzitetu u Bagdadu. Kao gostujući profesor predavao je na Martin-Luther-Universität Halle-Wittenberg (MLU) i Univerzitetu u Tripoliju u Libiji.

Bio je predsjednički kandidat nakon Homeinijeve revolucije.

Snažno se zalagao za reformu devijacija isnaašerijskog šiizma, a to ga je koštalo progona iz Irana, pa je ostatak života proveo u progonstvu. Iranske mule i njihovi sljedbenici širom svijeta potvorili su ga da je zbog novca pristao da radi za račun Saudijske Arabije i da je njegov motiv novac. No, objektivno, da se čovjek vodio željom za stjecanjem novca, kao šiijski “sejjid” mogao je steći ogromno bogatstvo, tako da nije imao potrebu bilo kome se prodavati.

Napisao je brojna djela od kojih su Es-Sevretul-baise (Bijedna revolucija) i eš-Šiatu ve tashih (Šiije i reforma).

Ajatolah Šerijat  ibn Muhammede Hasan Sengeldži

Rođen je 1880. god. u Teheranu, umro 1944. god. u Teheranu. Vjerske studije završio je u Havzi u Nedžefu. Bio je odličan poznavalac šiizma, filozofije i irfana (sufizma, sufijske filozofije).

Napisao je nekoliko knjiga u kojima je izložio svoje reformističke ideje koje su počivale na pozivu u čisti tevhid i odbacivanju svih vidova širka, vraćanje na razumijevanje vjere prema shvatajima selefa, a odbacivanje shvatanja kasnijih generacija.

Najznačajnije mu je djelo Tevhid ibadet. U ovom djelu oštro se usprotivio brojnim devijantnim vjerovanjima prisutnim u šiizmu, kao i praktičnim novotarijama. Energično se suprotstavio pretjerivanjima u pogledu kabura ehli-bejta i šiijskih učenjaka, nastranim vjerovanjima u pogledu imama i njihovih moći, osudio je klanje kurbana u ime imama i drugih osoba, istigaset stvorenjima (traženje izbavljenja od stvorenja) umjesto direktnog traženja spasa i izbavljenja od Allaha dž.š. Osudio je šiijska praznovjerja i bavljenje proricanjem. Objavio je da odbacuje sve mitove šiizma, da se odriče svih uvjerenja i postupaka koji su širk i da se kaje za sve svoje postupke te vrste.

Ovaj zaokret u njegovom životu desio se nakon njegovog putovanja na hadž, tokom kojeg je došao do literature koja se bavi tevhidom. Koliku je promjenu doživio dovoljno govori podatak da je u povratku s hadža u pustinji bacio vrijedan prsten koji je nosio kao zaštitu od nesreće.

Od značajnih stavova koje je zastupao su sljedeći:

  • Vjerovanje da Kur’an ni na koji način nije iskrivljen i izmijenjen.
  • Da se Kur’an razumije sam po sebi i da mu ne treba drugo, te da u temeljima vjerovanja treba prihvatiti samo Kur’an, a ne i sunnet. Može se reći da je ovakav njegov stav prema sunnetu nastao zbog toga što je većina šiijskih zabluda i ekstremizma i fanatične mržnje prema drugim muslimanima nastala upravo na temeljima šiijskog izmišljenih predaja, pa je prihvatanje principa da se te predaje ne uzimaju u obzir u akidi vrlo dobar način da se šiiza oslobodi svojih najvećih zabluda i devijantnih vjerovanja.
  • Usprotivio se dogmi redž‘e i pozivao u njeno odbacivanje.
  • Smatrao je da su svi vjerovjesnici umrli, čak i Isa, alejhisselam. Ajete koji govore o Isaovom, alejhisselam, uzdignuću nije smatrao kategoričkim dokazom da je živ.

Šejh Šerijat Sengeldži bio je utjecajan reformist, stekao je veliki broj pristalica, a neki savremeni šiijski istraživači smatraju njegov pokret šiijskim selefizmom.

Šiijski kler je Sengeldžijeve ideje dočekao sa velikim protivljenjem. Šejh Sengeldži u svojoj knjizi Miftahu fehmil-Kur’an čak navodi da je dva puta na njega pokušan atentat. O odnosu šiijskog klera prema njemu zbog njegovih reformističkih nastojanja, šejh Sengeldži napisao je: “Meni lično su prijetili da će me likvidirati, permanentno su podsticali mase da me napadnu, a moje stavove su predstavljali kao laži i neistine.” (Vidjeti: Miftah fehmil-Kur’an)

Njegov pokret bio je izuzetno utjecajan za njegovog života i poslije njegove smrti, ali je dolaskom Homeinija na vlast ovaj pokret sputavan i stavljen na marginu dok nije potpuno ugušen. Pojedini intelektualci, entuzijasti, u današnjem Iranu pokušavaju oživjeti Selgendžijeve ideje, no njihovi glasovi se stalno ušutkuju.

Ebul-Fadl el-Burkui el-Kummi

Ebul-Fadl El-Burkui rođen je u Komu 1908. godine, a umro je 1992. godine u zatvoru u Iranu. Bio je Homeinijev poznanik i drug u studentskim danima. S vremenom je stekao veći stepen u hijerarhiji šiijskog klera od Homeinija.

Burkui svoj reformistički put započinje u svojim kasnim četrdesetim godinama snažno zagovarajući reformu šiizma, a svoj put je završio potpuno se odričući šiizma, postavši pripadnik ehli-sunneta vel-džemata.

Negirao je bezgrešnost imama i da su imami određeni eksplicitnim tekstovima bilo Kur’ana bilo sunneta. Negirao je postojanje dvanaestog imama. Smatrao je da su muta-brak i uzimanje petine mimo petine od ratnog plijena, strogi haram.

Pošto je bio veoma aktivan u iznošenju zabluda i devijacija isnaašerijskog šiizma, šiijski kler iz Koma, predvođen Merdžiom Šeriatdarijem, tužio ga je šahu lažno ga predstavivši kao Židova koji je neprijatelj ehli-bejta i koji hoće da uništi vjeru. Na suđenju je, na veliku žalost tih šiijskih autoriteta, šejh Burkui oslobođen optužbi. Nažalost, nakon Homeinijeve revolucije osužen je na trideset godina zatvora te je i umro kao sužanj svojih kolega u sektaškoj državi Iranu.

Prije nego što je uhapšen i osuđen, na Burkuija je pokušan atentat dok je klanjao jaciju namaz u svojoj kući. Nasreću, metak mu je prošao kroz usta i nije bio teže povrijeđen. Nakon oporavka je uhapšen i strpan u kazamate šiijskog klera, u kojima je dočekao i svoju smrt.

Na perzijski jezik je preveo Ibn Tejmijjino djelo Minhadžus-sunne i Zehebijevo djelo Minhadžul-itidal. Napisao je niz djela od kojih su najznačajnije Kesrus-sanem – nakdu kitab Usulul-kafi (Razbijanje kipa – pobijanje knjige Usulul-kafi), te Nakdul-Muradžeat (Kritički osvrt na knjigu Muradžeta, čuveni šiijski misionarski pamflet. Naš odgovor na ovaj pamflet se može pročitati na linku: http://siizamotvoreno.com/upoznajmo-se-sa-siijskim-pamfletom-zvanim-el-muradzeat-2 )

Danas šiijski fanatici pokušavaju umanjiti njegov značaj negirajući da je bio veliki učenjak šiizma, neki čak poriču da se odrekao šiizma i postao sunnija, te ga predstavljaju kao jednog od zabludjeli šiijskih šejhova.

Simpatično je, što sam našao u jednom šiijskom tekstu, da je njegovo stanje upoređeno sa stanjem Ibn Tejmijje kod sunnija, a to je, prema autoru dotičnog članka, status zabludjelog i pomahnitalog učenjaka. Ovo je, zapravo, tipična šiijska metoda obmanjivanja čitaoca.

Ismail Al Ishak el-Huve’ini

Šejh Ismail Al Ishak el-Huve’ini rođen je 1937. godine u gradu Zindžan, ali je njegova porodica tokom Drugog svjetskog rata preselila u selo Huve’in po kojem je kasnije postao poznat kao Huve’ini. Umro je 2007. godine u Iranu.

Jedan je od najznačajnijih reformatra među šiijama isnaašerijama. Pokušao je ispraviti brojne devijacije ove sekte. Oštro je kritizirao Homeinijevu politiku i neke akidetske zablude i zato je u Homeinijevoj državi zatočen i poslan na dugogodišnju robiju. Kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo pušten je iz zatvora, ali je do kraja života ostao pod stalnim nadozorom iranskih obavještajnih struktura. Uprkos tome nastojao je djelovati koliko je god mogao sve do svoje smrti. Umro je 2007. god.

Ahmed el-Kesrevi

Ahmed Kesrevi rođen je 1980. godine. Ubijen je 1946. godine. Bio je iranski historičar, lingvist i filozof. Obrazovao se u vjerskoj školi u Tibrizu, potom je završio američku školu u istom gradu (American Memorial School in Tabriz). Radio je kao profesor na Univerzitetu u Teheranu, potom je radio u Ministarstvu pravde.

Najznačajnija je njegova knjiga et-Tešejju veš-šia u kojoj se kritički osvrnuo na nastanak šiizma, njegove temeljne dogme, najznačajnije pisane izvore. U ovoj vrijednoj naučnoj studiji Kesrevi je nakon pomnih analiza došao do zaključka da šiijski pravac shvatanja vjere sadrži brojne devijacije, štaviše, da su se šiije-isnaašerije svojim vjerovanjima i propisima odvojili od muslimanske zajednice.

Nakon ovako grabrih stavova bilo je za očekivati da će Kesrevi biti izložen torturi i napadima šiijskog klera. Šiijski ajatolasi Borudžerdi (Seyyed Hossein Borujerdi), Sadr i Homeini izdali su fetve u kojima su pozivaju na Kesrevijevo ubistvo. I zaista neki šiijski fanatik je pokušao atentat na Kesrevija, koji je teško ranjen prevezen u bolnicu, a kada se oporavio, šiijski podli kler optužio ga je za neprijateljstvo prema islamu i heretičke stavove. Pod tom optužbom Kesrevi je izveden na sud. Tokom suđenja otvorenog za javnost, šiijski fanatični klerik Navvab Safavi ubio je Kesrevija.

Ajatolah Muhamed Bakir Deredž’aj

Ajatolah Deredž’aj (ubijen 1342. G.h./1924.) Odrastao je u okrilju šiizma, ali se odlikovao umjerenošću i racionalnim pogledima. Pozivao je na odbacivanje šiijske mitologije i devijantnih uvjerenja. Kritizirao je nastrana vjerovanja u pogledu imama i ehli-bejta, obožavanje kabura, različite šiijske obrede i prakticiranje tatbira, latma i drugih sadističko-mazohističkih obreda.

Otvoreno je govorio da je “vehabijski” pokret na istini i Pravom putu. Od njegovih izjava su sljedeće: “Oni imaju tačno određene ideje, koje možemo sažeti na sljedeće: čvrsto vjerovanje u Kur’an i sunnet Poslanika, jer je to jedini islamski put, a odbacivanje svih novotarija. Znači, zagovaraju povratak sunnetu Poslanika i vremenu hulefa-i-rašidina, jer je o tome postoji konsenzus. Zahtjevi ove skupine svode se na ispunjavanje ovih temelja.”

Također je rekao: “Vehabije uopće ne mrze ehli-bejt i nisu njihovi neprijatelji. A to što su porušili šiijske mauzoleje nije zbog neprijateljstva prema onima koji su tu ukopani, nego zbog toga što su na tim kaburima izgrađene velike građevine i mauzoleji, što smatraju širkom.”

Jedan je od prvih šiijskih učenjaka koji je djelovao na reformi šiizma. Napisao je brojne knjige, ali one nisu ugledale svjetlo dana zbog toga što mu je zabranjeno njihovo izdavanje. Kako god je pozivao u vjerske reforme, tako je pozivao i u političke reforme.

Ono što je specifično za njega je da je, iako je poput Burkuija i Musavija kritizirao šiijska devijantna uvjerenja, razne oblike širka i nastrana vjerovanja u pogledu imama, nije otvoreno govorio da su ta djela kufr i velika zabluda, nego se koristio pomno biranim riječima kako bi ukazao na te devijantnosti.

Ipak, njegovo reformističko djelovanje priskrbilo mu je etiketu “vehabije”, a to je imalo za posljedicu da je ubijen 1924. godine.

Izvori:

حيدر حب الله, نظرية السنة في الفكر الإمامي الشيعي، بيروت: مؤسسة الانتشار العربي، 2006م.

كيف تعامل النظام الإيراني مع المعممين المهتدين, أبو معاذ مصطفى حسين

من يخالف الخميني وأتباعه فهذا مصيره – العلامة إسماعيل آل إسحاق الخوئيني

  1. Musa Musavi, Es-Sevretul-baise

http://ijtehadat.com

http://www.borqei.com