Piše: Faruk Hajder Prvi dio Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe. Zaista se... Odgovor na šiijsku zloupotrebu kritičkog govora uleme o Ebu Hanifi, rahmetullahi alejh

73413_126495697406870_113147492075024_161520_7724016_n

Piše: Faruk Hajder

Prvi dio

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.

Zaista se islam nad drugim vjerama odlikuje njegovanjem lanca prenosilaca vjerskih tekstova i njihovom valorizacijom. U našoj vjeri ukazivanje na propuste i greške pojedinca u određenom vjerskom pitanju spada u najvredniji džihad, ukoliko je valorizator motiviran iskrenim nijetom. To zato što na taj način čuvamo svoju vjeru od iskrivljivanja i mijenjanja, i čuvamo sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog toga se unutar ehli-sunnetskog učenja razvila nauka pod nazivom ilmul-džerh vet-ta‘dil, a to je nauka koja se bavi valorizacijom prenosilaca hadisa sa stanovišta pouzdanosti i nepouzdanosti. Islamski učenjaci su da bi opisali nečiju pouzdanost ili nepouzdanost koristili različite izraze i opise, te u tom smislu trebamo posmatrati i govor učenjaka o Ebu Hanifi, rahimehullahu teala.

Kako se odnositi prema predajama u kojima se učenjaci negativno izražavaju o Ebu Hanifi

Prije svega treba znati da je većina tih predaja nepouzdana. Odnosno nije prenesana putem pouzdanih prenosilaca. Često je sadržaj tih predaja nelogičan i nezamislivo je da su takvo nešto izrekli učeni ljudi kojima su pripisane. Kad su u pitanju predaje koje su prenesene pouzdanim putem treba obratiti pažnju na nekoliko stvari zbog kojih se dotični govor treba odbaciti:

  • Je li u pitanju govor učenjaka iz iste generacije ili približno iste. Desi se da je učenjak neoprezan prema vijestima koje mu dolaze o njegovom vršnjaku, pa donese sud na osnovu neprovjerenih informacija.

Kao primjer za ovo spomenut  ćemo slučaj Ibnul-Mubareka i Evzaija. Abdullah ibnul-Mubarek je iz Kufe došao u Bjerut kod Evzaija, pa mu Evzai reče: “Čujem da se tamo družiš i učiš od lošeg čovjeka kojeg zovu Ebu Hanife.” Sljedećeg dana Ibnul-Mubarek je Evzaiju donio neke listove na kojima su ispisana objašnjenja različitih islamskih pitanja i rekao mu: “Ovo sam učio pred jednim našim šejhom u Iraku, pa kaži šta misliš o tome.” Nakon što je pročitao, Evzai je rekao: “Ovo je vrlo vrijedan učenjak, pa kad se vratiš gledaj da se što više družiš sa njim i učiš od njega.” Tada mu Ibnul-Mubarek reče: “Taj učenjak je Ebu Hanife.” Evzai je kroz druženje sa Ibnul-Mubarekom shvatio da su mnoge informacije koje je čuo o Ebu Hanifi pogrešne, pa je promijenio svoje mišljenje i nakon toga se pohvalno izražavao o njemu. (Ahmed Ferid, Hurmetu ehlil-ilm)

  • Da li je uzrok oštrih riječi i pretjerane kritike neka velika greška u akidi od koje se Ebu Hanife pokajao, ili koja mu je greškom ili potvorom pripisana.

Ebu Hanifi su pripisane četiri krupne greške zbog kojih su ga neki učenjaci oštro kritizirali i neke teške riječi upućene na njegov račun su upravo zbog tih pitanja, a to su:

  • Zagovaranje da je Kur’an stvoren
  • Zastupanje dozvoljenosti oružanog ustanka protiv legitimnog muslimanskog vladara
  • Zastupanje irdžaa u imanu
  • Preferiranje mišljenja i analogije nad sunnetom i hadisom

Da li je Ebu Hanife zastupao mišljenje da je Kur’an stvoren

Većina učenjaka smatra da Ebu Hanife nije zastupao stav da je Kur’an stvoren. Najpoznatiji koji je branio Ebu Hanifu po ovom pitanju je Ahmed ibn Hanbel koji je kazao: “Kod nas nije pouzdana tvrdnja da je Ebu Hanife govorio: Kur’an je stvoren.” (Tarihu-Bagdad, 13/383) Ahmed ibn Hanbel je u svojoj knjizi Er-Redd alel-džehmijje ovo vjerovanje pripisao nekim sljedbenicima Ebu Hanifinog mezheba. (Er-Redd alel-džehmijje, str. 104-105)

Buhari u Et-Tarihul-Kebiru Ebu Hanifi pripisuje samo zastupanje irdžaa u imanu, pa kaže: “Bio je murdžija. Prešućivan je on, njegovo mišljenje i hadisi koje prenosi.” (Et-Tarihul-Kebir, 8/81)

Također, ne smijemo izgubiti iz vida da je Ebu Hanifin unuk Ismail ibn Hammad bio džehmija koji je zastupao vjerovanje u stvorenost Kur’ana i mnoga svoja vjerovanja je lažno pripisivao Ebu Hanifi. Abdullah ibn Ahmed u svom djelu Es-Sunne bilježi da je Ismail ibn Hammad za vjerovanje u stvorenost Kur’ana rekao: “To je moje vjerovanje i vjerovanje mojih predaka.” (Es-Sunne, 1/182 i 1/228)

Muhammed ibn Sabik je upitao Ebu Jusufa Jakuba ibn Ibrahima el-Ensarija, Ebu Hanifinog učenika: “Je li Ebu Hanife vjerovao da je Kur’an stvoren?” Ebu Jusuf je odgovorio: “Bože sačuvaj! A ni ja to ne zastupam.” Ibn Sabik je upitao: “A je li zastupao stav Džehma Ibn Safvana?” Ebu Jusuf je odgovorio: “Bože sačuvaj! A ni ja to ne zastupam.” (Bilježi ga Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat, 1/611. I Kaže: “Prenosioci su pouzdani.”)

Ebu Jusuf je, također, kazao: “Godinu dana sam sa Ebu Hanifom, rahimehullahu teala, razgovarao po pitanju stvorenosti Kur’ana pa smo se saglasili u mišljenju da je onaj ko tvrdi da je Kur’an stvoren nevjernik.” (Bilježi ga Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat, 1/611. I kaže: “Svi prenosioci su pouzdani.”)

Hibetullah Lalekai bilježi da je Abdullah ibnul-Mubarek rekao: “Vallahi, Ebu Hanife nije umro s ubjeđenjem da je Kur’an stvoren.” (Lalekai, Šerhu Usluli i‘tikadi ehlis-sunneti vel-džema‘a, 1/298)

Lalekai, također, prenoseći konsenzus (idžma) uleme ehli-sunneta da Kur’an nije stvoren spominje brojne učenjake koji su to decidno tvrdili, te među njima navodi i Ebu Hanifu. (Lalekai, Šerhu Usluli i‘tikadi ehlis-sunneti vel-džema‘a, 1/297)

Tahavi u svojoj poslanici iz akide, također, potvrđuje da je Ebu Hanifino vjerovanje po tom pitanju saglasno vjerovanju ostatka ehli-sunneta, a Hatib Bagdadi navodi da je Ebu Hanife smatrao Džehma ibn Safvana nevjernikom, otpadnikom od vjere, iz čega se razumije da je Ebu Hanife onoga ko zastupa vjerovanje u stvorenost Kur’ana smatrao nevjernikom, što implicira da sam nije zastupao takvo vjerovanje. (Tarhu Bagdad, 13/382)

Šejh Albani je rekao: “Pomno sam analizirao neke od tih predaja (u kojima se Ebu Hanifi pripisuje vjerovanje u stvorenost Kur’ana) i zaključio sam da svaka od njih sadrži neki nedostatak i mahanu (koja je čini nepouzdanom). Moguće je da su i sve ostale takvog stanja, naročito ako uzmemo u obzir da Hatib Bagdadi bilježi da je imam Ahmed kazao: “Kod nas nije pouzdano da je Ebu Hanife govorio: Kur’an je stvoren.”  Takvo mišljenje i treba imati o imamu Ebu Hanifi, rahimehullahu, i njegovom znanju. A ako postoji vjerodostojna predaja od njega da je vjerovao u to, može biti da je to tvrdio prije njegovog dijaloga sa Ebu Jusufuom. Iz nekog razloga njihova rasprava o tom pitanu potrajala je šest mjeseci. Na kraju su se složili da Kur’an nije stvoren i da je onaj ko tvrdi da je Kur’an stvoren – nevjernik.

U suštini, to je jedan od brojnih dokaza o vrijednosti Ebu Hanife, jer je pokazao da nije nadmen i ohol, i nije se ustručavao prihvatiti stav svoga učenika Ebu Jusufa nakon što mu je postalo jasno da je ispravan. Allah Uzvišeni neka mu se smiluje… Dakle, ako se ispostavi da postoji vjerodostojna predaja od njega da je vjerovao u stvorenost Kur’ana ima se smatrati da se od toga pokajao i prihvatio vjerovanje selefa.” (Muhtesaru kitabil-Uluvv, str. 176.)

Dakle, nema nikakve sumnje da je Ebu Hanife zastupao stav ehli-sunneta po ovom pitanju, u najmanu ruku, tokom drugog dijela svog života pa do smrti. To potvrđuju njegove knjige El-Fikhul-ekber i El-Vesijje, koje je prenio njegov sin Hammad, i pisma koja je pisao Osmanu el-Bettiju. To potvrđuju njegovi najbliži učenici Ebu Jusuf Jakub ibn Ibrahim el-Ensari i Muhammed ibnul-Hasan eš-Šejbani, kao i valorizatori iz kasnijih generacija, među kojima su Ibnul-Kajjim i Ibn Tejmijje.

Zagovaranje dozvoljenosti oružane popune protiv vladara

Abdullah ibn Ahmed u djelu Es-Sunne bilježi neke vjerodostojne predaje da je Ebu Hanife dozvoljavao oružani ustanak protiv nepravednog vladara, što je oprečno prevladavajućem stavu kod ehli-sunneta. Međutim, treba istaći da su i neki drugi učenjaci ehli-sunneta imali takav stav, iako se to njihovo mišljenje smatra devijantnim. Osim toga, općepoznato je da je oficijelni stav hanefijskog mezheba u skladu da poznatim stavom ehli-sunneta o ovom pitanju. Valja napomenuti i to da hanefijski velikani poput Tahavija, Kemala ibnul-Humama, i Bezdevija kategorički tvrde da je Ebu Hanife po ovom pitanjuu zastupao stav ehli-sunneta. Dr. Osman el-Hamis u svojoj doktorskoj disetraciji pod nazivom Osnove vjere u percepciji imama Ebu Hanife došao je do zaključka da se Ebu Hanife odrekao prvobitnog mišljenja o dozvoljenosti oružanog ustanka protiv nepravednog vladara.

Zastupanje irdžaa u definiranju imana

Irdža je isključivanje djela iz definicije imana i ima različite stepene. Poznat je stav Ebu Hanife da je iman vjerovanje u srcu i očitovanje jezikom, dok je djelo islam, a da jedno bez drugog nije ispravno. Ovakva vrsta irdžaa se naziva irdžaul-fukaha i irdžau ehli-sunne. Mnogi učenjaci smatraju da se ova definicija od definicije ehli-sunneta razliku tek formalno, a ne i suštinski, s obzirom da Ebu Hanife insistira na tome da iman nije ispravan bez islama, a islam je, po njegovoj definiciji – djelo.

Ono, pak, što je moglo kod nekih učenjaka izazvati revolt prema Ebu Hanifi, a vezano za ovo pitanje, su neke izjave koje mu se pripisuju, poput izjave: “Jednak je iman Ebu Bekra i iman Iblisa. Obojica su rekli: ‘O, Gospodaru!’” (Ibn Ahmed, Es-Sunne, 1/219)

Međutim, ovu predaju prenosi Ebu Ishak el-Fezari kojeg islamski učenjaci ocijenjuju izrazito nepouzudanim. No, ako bismo i prihvatili da je ovo zaista rekao, ostaje mogućnost da je ta njegova izjava pogrešno shvaćena od strane nekih učenjaka, pa su na osnovu toga reagirali oštrim riječima na račun Ebu Hanife. – Moguće je tu Ebu Hanifinu izjavu shvatiti u značenju da su obojica priznali da im je Allah Gospodar i da su u tom smislu jednaki.

Ebu Hanife je velikan ummeta u fikhu

Ebu Hanife je bio posvećen fikhu, a ne hadiskoj nauci, stoga je prenio vrlo malo hadisa, ali je u fikhu bez imalo pretjerivanja velikan ummeta.

Hatib Bagdadi u svom Tarihu navodi da je Šafija rekao: “Ko želi da nauči fikh neka se drži Ebu Hanife i njegovih drugova, jer u fikhu se ne može bez njega.” (Tarihu Bagdad, 13/346)

Komentirajući ove Šafijine riječi hafiz Zehebi je kazao: “Imamet u fikhu i poznavanje najpreciznijih njegovih pitanja priznato je ovome imamu – to jest Ebu Hanifi – i u to nema nikakve sumnje.” (Sijeru ealamin-nubela, 6/403.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kazao je: “Ebu Hanife, unatoč tome što su mu mnogi (učenjaci) oponirali u brojnim pitanjima i kritizirali mnoge njegove stavove, je čovjek od poznavanja i razumijevanja fikha, i općenito u njegovo znanje nema sumnje. Neki su prenijeli o njemu ružne stvari s namjerom da ga diskreditiraju, a nema sumnje da su te stvari slagane na njega…” (Minhadžus-sunne, 2/619-620)

Nastavlja se

Izvori:

  1. Muhammed Zahid el-Kevseri, Te’nibul-Hatib.
  2. Arafat el-Muhammedi, Sahife nazife fi ma eškel min akvali ehlil-ilmi fi Ebi Hanife.
  3. Mukbil ibn Hadi el-Vadii, Nešrus-sahife fis-sahihi min akval eimmetil-džerhi vet-ta‘adili fi Ebi Hanife.
  4. Ahmed Ferid, Hurmetu ehlil-ilm.
  5. Ahmed Ferid, Ealamus-selef.
  6. El-Bejheki, El-Esmau ves-sifat.
  7. El-Lalekai, Šerhu usuli i‘tikad ehli-sunneti vel-džemaa.