Piše: Faruk Hajder Primjeri negativnih izjava o Ebu Hanifi koje se pripisuju drugim velikanima ummeta i objašnjenje njihove vjerodostojnosti Bagdadi prenosi u svojoj historiji od Fezarija... Odgovor na šiijsku zloupotrebu kritičkog govora uleme o Ebu Hanifi, rahmetullahi alejh – drugi dio

image

Piše: Faruk Hajder

Primjeri negativnih izjava o Ebu Hanifi koje se pripisuju drugim velikanima ummeta i objašnjenje njihove vjerodostojnosti

Bagdadi prenosi u svojoj historiji od Fezarija da je rekao:“ Čuo sam Evzaija i Sufijana da govore: “Nije rođeno dijete u Islamu a da je loš predznak (nesreća) nad njima – a rekao je Šafija- zlo nad njima, kao što je to Ebu Hanifa.

Hadis nije sahih, kao što je objasnio Kevseri u opasci, u komentaru broj 85 u svom djelu Te’nibul-Hatib.

Kevseri kaže: “Ebu Bekr Muhammed ibn Abdullah ibn Ibrahim Šafija je duboko zaglibio u pristrasnost.” (Te’nibul-Hatib, str, 204)

Zatim u opasci broj 85 Kevseri kaže: “Šafija koji se ovdje spominje je Muhammed ibn Abdullah ibn Ibrahim Šafija, koji se i spominje u senedu hadisa kada ga šejh En-Nersi imenuje (tj. punim imenom i nadimkom Šafija). Hatib Bagdadi ga je morao spomenuti punim imenom kako se ne bi pomislio da se radi o imamu Šafiji, jer je spomenut u kontekstu govora ovih imama (Evzaija i Sufjana). A možda je i htio da se to pomisli. U lancu prenosilaca se nalazi Ibn Kamil koji nije bio precizan u pamćenju, nego je bio veoma slab, kao što smo već objašnjavali.

Muhammed ibn Abdullah Šafija poznat i kao Ebu Bekr el-Bezzaz, je prenosilac od kojeg Bagdadi prenosi mnogo predaja koje sadrže negativan govor o Ebu Hanifi. Taj čovjek je insistirao na nadimku Šafija iako nije imao nikakve veze sa šafijskim mezhebom, osim što je o velikom fekihu ummeta (Ebu Hanifi) prenosio ružan govor drugih učenjaka, a taj govor prenosi od nepoznatih prenosilaca i od lažova. Pa skrećemo pažnju na to da se ovaj čovjek pripisivao šafijskom mezhebu kako bi lakše širio negativnosti o Ebu Hanifi…

U senedu su i Ahmed ibnul-Fadl kojeg niko nije ocijenio pouzdanim, te Muhammed ibn Ismail kojeg je Ebu Hatim smatrao slabim prenosiocem. Prenosilac el-Fezari je pretjerano pristran, također. – Ebu Ishak el-Fezari, je izrazito nepouzdan prenosilac, ocijenjen kao munkerul-hadis. Što se tiče dvoijice imama (Evzaija i Sufjana) već smo spominjali da su njih dvojica potvorena za ovaj govor koji, ustvari, šteti samo onome koji ga je izrekao jer je tako očito pretjeran. Neki su se usudili da ovakve i približno iste riječi prenose pripisujući ih i drugim imamima, velikanima ummeta, a svi su oni čisti od toga i svi senedi do njih su, kao što možeš vidjeti, izuzetno nepouzdani, a i sam sadržaj vidljivo izmišljen.”

Zašto je očito da je ova predaja izmišljena? Jednostavno zato što nije moguće da su ova dva velika učenjaka bili tolike neznalice da ne znaju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da nema lošeg predznaka ni u čemu, a kada bi u nečemu i bilo, bilo bi u kući, jahalici i supruzi.

Prenosi se od Humejdija da je rekao:“ Čuo sam Sufijana da kaže:“ Nije rođeno dijete a da je štetnije po Islam kao što je to Ebu Hanifa.“ (Historija Hatiba Bagdadija, tom 15, strana 549) Ova predaja je daif – nepouzdana.

Kaže Muhammed Zahid el-Kevseri: “El-Humejdija su neki učenjaci, od kojih je Muhammed ibn Abdullah ibn Abdulhakem, smatrali osobom koja laže kada je u pitanju govor o ljudima (vidjeti Tabekatus-Subki, 1/224). Pored toga je bio vrlo pristran i kontradiktoran u prenošenju.” (Kevseri, Te’nibul-Hatib, str. 83)

“Onaj ko sakupi Humejdijeve riječi o Ebu Hanifi uvidjet će koliko je taj čovjek pristran, da Allah sačuva. Ovo neka ti uvijek bude na pameti kad se spomene Humejdi u nastavku knjige.” (Te’nib, str, 180)

Dakle, predaja je sama po sebi nepouzdana, a uz to je kontradiktorna vjerodostojno prenesenim predajama u kojima se navodi da je Sufjan iskazivao veliko poštovanje prema Ebu Hanifi, što sam i u ovom tekstu naveo. Osim toga, smatrati Ebu Hanifu najvećim zlom u islamu je očigledno pretjerivanje i potvora, što sebi spomenuti učenjaci nikada ne bi dozvolili. Pa, hvala Allahu što je dao da istina izađe na vidjelo.

Velid ibn Muslim prenosi od Malik ibn Enesa da ga je Malik upitao:“ Da li se u vašim gradovima spominje Ebu Hanifa?“ Odgovorio sam:“ Da, spominje se.“ Onda je Malik rekao:“ Grad u kome se spominje Ebu Hanifa nije dostojan da se u njemu živi.“ (Historija Hatiba Bagdadija, tom 15, strana 551)

Lanac prenosilaca ove predaje ocijenjen je pouzdanim, ali moramo obratiti pažnju na to da postoji velika vjerovatnoća da je imam Malik ovo kazao prije nego što je upoznao imama Ebu Hanifu. Za ovu tvrdnju i ovakvo shvatanje tih njegovih riječi postoje najmanje dva razloga:

  • pouzdano je preneseno da je Malik, nakon što je upoznao Ebu Hanifu, diveći se njegovom znanju kazao Šafiji: “To je čovjek koji bi te mogao uvjeriti da je ovaj (džamijski) stub od zlata.” Sam Šafija, Malikov učenik, smatrao je da se ne može ozbiljno baviti fikhom bez poznavanja Ebu Hanifine metodologije u fikhu, a to nam govori da od svog učitelja nije naučio ništa negativno o Ebu Hanifi, čak naprotiv, naučio je da ga cijeni.
  • Malik ibn Enes nije postupio po gore navedenim svojim riječima kada se u njegovo vrijeme Ebu Hanife počeo spominjati u Medini, gradu u kojem je Malik bio nastanjen. Je li moguće da je drugima govorio da trebaju napustiti grad u kojem žive ako se u njemu spominje Ebu Hanife, a da to sam nije učinio kad se počeo spominjati u njegovom gradu?

Rekao je Evzai kada je umro Ebu Hanifa:“ Sva Hvala pripada Allahu, zaista je on Islam oštetio cijepajući ga na komadiće.“ Ova predaja je daif – nepouzdana, kao što je objasnio šejh Kevseri u opasci pod brojem 82 u svom djelu Te’ibul-Hatib.

O prenosiocima ove predaje Kevseri kaže:  Muhammed ibn Džafer; kao što je i sam Hatib kazao, je slab (nepouzdan). Džafer ibn Šakir je već imao devedeset godina i poznato je da je u to vrijeme bio vrlo neprecizan (samim time i nepouzdan) u prenošenju.

Sulejman ibnul-Hassan – o njemu je Ebu Hatim kazao: Pitao sam o njemu Ibn Ebi Galiba pa je rekao: Nepoznat mi je i nisam vidio da stanovnici Bagdada prenose od njega. I u drugoj verziji predaje se nalaza sva trojica spomenutih. El-Halvani je prenosilac kojeg, kako i sam Hatib kaže, imam Ahmed nije hvalio. Seleme ibn Kulsum je, kako kaže Darekutni, činio mnoge pogreške u prenošenju.

Smatram da je Evzai dostojniji od toga da se spušta tako nisko da ovako pretenciozno omalovažava jednog od muslimanskih velikana. Štaviše, Hatib el-Bagdadi u istoj svojoj knjizi (Tarih, 13/338) vjerodostojnim lancem bilježi Evzaijeve riječi kojima vrlo pohvalno govori o Ebu Hanifi.”

Kroz ovih nekoliko primjera htio sam samo pokazati da većina negativnog govora koji se pripisuje drugim učenjacima o Ebu Hanifi ili nije prenesen pouzdanim putem, ili je izrečen zbog pogrešnih informacija koje su nekom učenjaku prenesene s ciljem da se našteti Ebu Hanifi. U ovom tekstu naveo sam primjer dva velika učenjaka ummeta koji su imali negativno mišljenje o Ebu Hanifi, a to su Evzai i Malik. Prvi je svoje mišljenje promijenio kada mu je Ibnul-Mubarek pokazao listove na kojima je zabilježio nešto od onog čemu ga je naučio Ebu Hanife, a drugi nakon što se upoznao sa Ebu Hanifom.

Sve to nam je upozorenje da se ne damo zavarati spletkama i potvorama koje šire zabludjeli sljedbenici nekih sekti s ciljem omalovažavanja islamskih učenjaka radi lakšeg zavođenja naših muslimana.

Primjeri pozitivnog govora islamskih učenjaka o Ebu Hanifi

Brojni su primjeri pozitivnih izjava velikih islamskih učenjaka o Ebu Hanifi, Allah neka im se svima smiluje, no nisam u mogućnosti sve ih navesti zbog ograničenosti dužine članka, stoga ću navesti izbor izjava učenjaka koji su živjeli u različitim vremenskim razdobljima, kako bismo uvidjeli šta su zaista islamski učenjaci mislili o Ebu Hanifi, rahimehulla.

Fudajl ibn Ijad je rekao: “Ebu Hanifi je bio fekih (učenjak fikha), poznat po razumijevanju (fikhu), poznat po pobožnosti, poznat po dobročinstvu prema onima koji su ga obilazili, strpljiv u danonoćnom stjecanju znanja, ibadetu tokom noći,. Mnogo je šutio, a malo govorio, osim kada bi bio upitan o halalu i haramu, kada je znao lijepo ukazati na istinu. Odbijao je imetak vlasti.” (Ahmed Ferid, Ealamus-selef)

Ebu Bekr ibn Ajjaš kaže: “Došli smo kod Sufjana ibn Seida es-Sevrija kad mu je umro brat Omer. Okupilo se mnogo ljudi, među kojima je bio i Abdullah ibn Idris. Kad se pojavio Ebu Hanife, Seufjan es-Sevri je ustao i prišao mu, zagrlio ga te ga doveo i posjeo na svoje mjesto…

Kada se završio skup i ljudi razišli Ibn Idris i ja smo ostali i kazali Sufjanu es-Sevriju: “Vidjeli smo da si učinio nešto što nam se nije svidjelo, a nije se svidjelo ni našim drugovima.” Upitao je: ‘A šta je to?’ Rekoh: ‘Kad je došao Ebu Hanife prišao si mu i posjeo ga na svoje mjesto i učinio si mu druge postupke, a to je kod naših drugova neispravno.’ Kazao je Sufjan es-Sevri: ‘A zašto bi vam to smetalo?’ To je čovjek koji posjeduje veliko znanje, pa ako ne bih ustao pred njim zbog njegovog znanja, trebao bih zbog njegovih godina, ako ne zbog njegovih godina, onda zbog njegovog fikha, ako ne zbog fikha, a onda zbog njegove pobožnosti.’ Pa sam shvatio da mu ne mogu prigovoriti na tome.” (Ealamus-selef)

Abdullah ibnul-Mubarek je rekao: “Da mi Allah nije dao Ebu Hanifu i Sufjana Es-Sevrija, bio bih kao ostali ljudi.” To jest, ne bi postao učenjak kakav je postao.

Lajs ibn Rebi je rekao: “Ebu Hanife je bio pobožan, bogobojazan i činio je dobro svojoj braći.”

Šerik je kazao: “Ebu Hanife je dugo šutio i mnogo razmišljao.”

Jezid ibn Harun je rekao: “Nisam vidio nikoga dobroćudnijeg od Ebu Hanife.”

Šafija je upitao Malika ibn Enesa: “Jesi li vidio Ebu Hanifu?” Malik je odgovorio: “Da. Vidio sam čovjeka koji bi te mogao uvjeriti da je ovaj stub od zlata.” (Ibn Hadžer el-Hejsemi, Menakibul-imam Ebi Hanife)

Šafija je kazao: “U fikhu je svima neophodan Ebu Hanife.” (Sijeru ealamin-nubela, 6/404)

Ahmed ibn Hanbel je mnogo – spominjući imama Ebu Hanifu – donosio rahmet na njega. To bilježe mnogi učenjaci, među kojima su Zehebi i Ibnul-Imad. (Abdulkadir el-Kureši, El-Dževahirul-Mudijje teradžimul-hanefijje, 1/8; Mekanetuul-imam Ebi Hanife bejnel-muhadisin)

Jahja ibn Mein je kazao: “Ebu Hanife je bio pouzdan. Nije prenosio hadis koji nije dobro zapamtio i nije govorio ono što ne pamti dobro.” (Sijeru ealamin-nubela)

Zehebi je o Ebu Hanifi kazao: “Bio je jedan od iznimno inteligentnih ljudi, objedinio je fikh, ibadet, pobožnost i darežljivost, a nije prihvatao poklone od vlasti.” A u zaglavlju svog djela Sijeru ealamin-nubela Zehebi je napisao: “Ocjene (Ebu Hanife) kao prenosioca slabog pamćenja koje su izrekli Nesai i Ibn Adi ne uzimaju se u obzir kada se uporede sa ocjenama o njegovoj pouzdanosti koje su izrekli prvaci nauke o valorizaciji hadisa (ilmul-džerh vet-ta‘dil): Ali ibnul-Medini, Jahja ibn Mein, Šube ibnul-Hadždžadž Israil ibn Junus, Jahja ibn Adem, Abdullah ibn Davud el-Hurejbi, Hasan ibn Salih i drugi. Jer, ovi navedeni su ili savremenici Ebu Hanife ili su živjeli u bliskom vremenu i zasigurno su ga bolje poznavali od Nesaija i Ibn Adija. Stoga je preče prihvatiti mišljenje ovih imama koji su živjeli u bliskom vremenskom razdoblju i bili učeniji, a govor kasnijih treba odbaciti.  Šejh Ibn Hadžer el-Mekki u djeli El-Hajratul-hisan prenosi da je Šube ibnul-Hadždžadž o Ebu Hanifi kazao: ‘Allaha mi, bio je lijepog razumijevanja i dobrog pamćenja’. Ovo je jasano svjedočenje osobe (Šube ibnul-Hadždžadža) koja je poznata kao veliki autoritet, pobožnjak i veoma rigorozan u ocjenjivanju prenosilaca hadisa  da je (Ebu Hanife) bio preciznog pamćenja, jer je imam Šube pohvalio Ebu Hanifu kazavši da je lijepog shvatanja i dobrog pamćenja.”

Ibn Tejmijje je kazao: “Također i Ebu Hanife, rahimehullahu teala – pouzdanim putem od njega je preneseno da je zastupao tevhid i kader i drugo, na način koji je u skladu sa vjerovanje ovih učenjaka, a njihovo vjerovanje je utemeljeno na vjerovanju ashaba i tabiiina čije vjerovanje je bilo u skladu sa Kur’anom i sunnetom.” (El-Medžmu, 5/256)

Ibnuil-Kajjim je u svojoj knjizi Idžtimaul-džujušil-islamijje prenio mnoge Ebu Hanifine stavove podupirući njegovim riječima akidu ehli-sunneta.

Muhammed ibn Abdulvehhab je rekao: “Vezano za to što ste spomenuli o idžtihadu, mi slijedimo Kur’an i sunnet, i dobre prethodnike i relevantne stavove četverice imama: Ebu Hanife en-Numana ibn Sabita, Malika ibn Enesa, Muhammeda ibn Idrisa Šafije i Ahmeda ibn Hanbela, Allah im se smilovao.” (Medžmuu muellefatiš-šejh, 1/96)

Zaključak

Nema sumnje da je Ebu Hanife kod islamih učenjaka bio cijenjen i poštovan kao iskren i pobožan, te kao veliki alim u fikhu. Njegovu veličinu i autoritet u fikhu potvrdili su brojni velikani ummeta od kojih su Ibn Mein, Šafija, Evzai, Mukri, Ibn Muti, Ibnul-Mubarek i drugi.

U domenu hadisa postoje različite ocjene Ebu Hanife i kod jednog dijela učenjaka ocijenjen je kao prenosilac slabog pamćenja. Ali, treba znati da Ebu Hanife i onako nije bio posvećen prenošenju hadisa, nego izučavanju fikha, stoga je prenosilac veoma malog broja hadisa, naročito u poređenju sa ostalim imamima mezheba.

To što je jedan broj učenjaka odbacivao Ebu Hanifine hadise smatrajući ga prenosiocem slabog pamćenja nije nikakva mahana, jer ni najveći Ebu Hanifini oponenti nisu ga proglašavali lašcem. Naprotiv, svi su svjedočili da je bio iskren i predan vjeri. S druge strane mnogi velikani hadiske nauke nisu bili učeni u fikhu.

Većina negativnih izjava o Ebu Hanifi koje se pripisuju velikim islamskim učenjacima su prenesene nepouzdanim lancem prenosilaca, pa se može slobodno kazati da su laž na te učenjake, pogotovo kada znamo da su od tih istih učenjaka, kao što smo vidjeli u ovom tekstu, vjerodostojnim putem prenesene veoma pozitivne izjave o Ebu Hanifi.

Rekao je šejh Abdurrahman el-Muallimi el-Jemani: “Ebu Hanife je dugo vremena učio kod Hammada ibn Ebi Sukejmana, a Hammad je bio prenosilac velikog broja hadisa. A u Ebu Hanifinoj biografiji naći ćeš da je učio i pred drugim dobrim poznavaocima hadisa. To što se od njega prenosi malo hadisa ne znači da je on znao samo malo. A već sam objašnjavao da alim nije dužan da nauči kompletan sunnet, nego je dovoljno da poznaje Kur’an i jedan broj sunneta (hadisa) koji mu omogućava da čini ispravan idžtihad, i to je alimu dovoljno da se bavi fetvom, jer ako ne nađe odgovor u Kur’anu i sunnetu koji mu je poznat, može pitati one koji poznaju više hadisa, naposljetku može činiti idžtihad i donijeti svoj sud. Ebu Hanife je i radio na takav način. U njegovim halkama su bili brojni dobri poznavaoci hadisa (koji su prenosili mnoge hadise), kao što su Misar, Habban i Mendel.

Osim toga, mnogo je više ispravnih hadisa koji se prenose od njega, nego onih u kojima je pogriješio, ali za te pogreške on ima, inšallah, opravdanje kao učenjak. On sam nije sebe smatrao bezgrješnim niti su ga drugi smatrali bezgrješnim. Njegovi najbliži učenici u mnogim pitanjima su iznijeli drugačije mišljenje od njegovog.” (El-Envarul-Kašife)

Postoje neke kritičke izjave, čak u vrlo oštrom tonu, na račun Ebu Hanife, ali one se moraju staviti u kontekst u kojem su izrečene, zato što su takve izjave plod pogrešnih informacija o Ebu Hanifi.

Čestit musliman ne treba se povoditi za sektama kojima je glavna preokupacija rušenje kredibiliteta i kaljanje ugleda naših islamskih autoriteta.

Izvori:

  1. Muhammed Zahid el-Kevseri, Te’nibul-Hatib.
  2. Arafat el-Muhammedi, Sahife nazife fi ma eškel min akvali ehlil-ilmi fi Ebi Hanife.
  3. Mukbil ibn Hadi el-Vadii, Nešrus-sahife fis-sahihi min akval eimmetil-džerhi vet-ta‘adili fi Ebi Hanife.
  4. Ahmed Ferid, Hurmetu ehlil-ilm.
  5. Ahmed Ferid, Ealamus-selef.
  6. El-Bejheki, El-Esmau ves-sifat.
  7. El-Lalekai, Šerhu usuli i‘tikad ehli-sunneti vel-džemaa.