Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, radijallahu anhum.! Jedna... Nepravda prema ehlul-bejtu u hadiskim zbirkama ehlu-sunneta

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, radijallahu anhum.!

Jedna od poznatih potvora kojoj s ciljem diskreditacije ehli-sunnetskih hadiskih zbirki redovno pribjegavaju šiije jeste i tvrdnja da je u spomenutim zbirkama broj hadisa koje prenose članovi ehlul-bejta (prvenstveno misleći na Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, i njegove potomke) izuzetno mali.

Ono što oni ustvari žele reći jeste da su takve predaje ciljano zanemarene i izostavljene, a glavni razlog za to jeste zatiranje svakog spomena na ehlul-bejt iz islamske doktrine i tradicije. Naravno, budući da duodecimalne šiije rade planski, na adekvatan odgovor ne treba se dugo čekati, a on se ogleda u vidu promocije šiijskih zbirki hadisa, koje nasuprot “siromašnim i iskrivljenim” sunijskim zbirkama, obiluju predajama od ehlul-bejta i nepatvorenim islamskim vjerovanjem.

Iako već mnogo puta spomenuto, vrijedi podsjetiti da u svjetlu hadiske nauke, a posebno nauke o prenosiocima hadisa (Ilmul-hadis), šiijske zbirke hadisa ne posjeduju nikakvu naučnu vrijednost, te su kao takve neprihvatljive kao izvor vjere. Glavni razlog za to jeste što u šiijskoj nauci o prenosiocima hadisa (ilmul-ridžal) ne postoje validni izvori, a samim tim ni pouzdani lanci prenosilaca! Kako bismo stekli stvaran uvid u stanje šiijskog “ilmul-ridžala”, ukratko ćemo spomenuti sve šiijske knjige o prenosiocima hadisa, tj. knjige koje bi sa stanovišta pouzdanosti i nepouzdanosti trebale isključivo da tretiraju prenosioce hadisa.

Prvi izvor jeste Ridžalul-Kešši i to je knjiga koja zapravo ne postoji, a pod ovim nazivom spominje se u drugim knjigama duodecimalnih autoriteta. Spominje se i pod nazivom Marifetun-nakilin. Jedina kopija ove knjige navodno je dospjela u ruke šiijskog muhaddisa Tusija, koji ju je sažeo i nazvao Ihtijar marifetir-ridžal. Nažalost, čak ni Tusijev primjerak nije sačuvan, a tek neki dijelovi knjige prenose se u djelu Feredžul-mehmum, sejjida Radijuddina Alija b. Tavusa.[1] Ako zanemarimo dosad spomenute nedostatke, naredni nedostatak Ibn Tavusove knjige ogleda se u samom sadržaju. Knjiga sadrži samo hadise sa senedima, a nikako informacije o prenosiocima hadisa. Dakle, uopće se ne može govoriti o djelu iz oblasti nauke o prenosiocima hadisa.

Drugi izvor jeste Ridžalut-Tusi, šiijskog učenjaka Ebu Džafera Muhammeda b. Hasana et-Tusija[2]. Tusi u uvodu knjige navodi kako će u knjizi vršiti valorizaciju prenosilaca i njihovih lanaca, međutim, to nije učinio. U knjizi je spomenuo 6.429 prenosilaca, od kojih je 157 ocijenio pouzdanim, 43 nepouzdanim, da 128 pripada raznim pravcima, a 50 ih je ocijenio kao nepoznate. Šokantan podatak jeste da o preostalom  6.051 prenosiocu nije spomenuo apsolutno ništa osim imena!

Kitabul-Fehrest treći je izvor od istog autora, tj. šejha Tusija. U Fehrestu je spomenuo 912 prenosilaca, a od tog broja 86 je ocijenio kao pouzdane, 14 kao nepoznate te da ih je 37 pripadalo drugim pravcima. Za njih 775 nije spomenuo apsolutno ništa, te kao takva i ova knjiga ne predstavlja validan izvor informacija o stanju prenosilaca. Indikativno je da je Tusi knjigu nazvao El-Fehrest, što u prijevodu znači katalog, tj. lista.

Četvrti izvor jeste Ridžalun-Nedžaši, knjiga čiji sam naslov stvara dileme, budući da se u starim djelima duodecimalne uleme ne naziva kao Ridžal, već kao Fehrest en-Nedžaši, tj. katalog/indeks. Autor Nedžaši[3] u samom uvodu navodi kako u knjizi želi sakupiti imena autora i njihova djela, a nikako uraditi valorizaciju prenosilaca sa stanovišta pouzdanosti. Sam naziv knjige izmijenili su drugi duodecimalni autoriteti, u ovom slučaju Allama el-Hillija i Ibn Davud el-Hillija. Nedžaši je u knjizi spomenuo 1.269 osoba, od kojih je 556 ocijenio kao pouzdane, a pohvalno se izrazio o 127. O preostalih 430 nije spomenuo ništa. Budući da kod drugih šiijskih autoriteta ne postoji knjiga u kojoj su prenosioci pozitivno spomenuti u tolikom broju, Ridžalun-Nedžaši smatra se osnovom šiijskih ilmul-ridžala.

Ridžal Ibn Gadairi peti je izvor šiijske nauke o prenosiocima, a spominje se i pod nazivima Kitabul-džerh, te Kitabut-Duafa. Prvotno ime zapravo je nepoznato, a nagađa se i oko imena samog autora: da li je autor otac Husejn ili sin Ahmed. Knjiga nije dospjela u ruke drugih šiijskih autoriteta, a pod ovim naslovom spominje se u knjizi Ridžal Ibn Tavus, sejjida Ahmeda b. Tavusa, gdje Ibn Tavus spominje da mu je primjerak ove knjige ipak dopao u ruke. Šejh Tusi s druge strane tvrdi da niko nije prepisao originalnu verziju knjige. Ahmed b. Tavus smatra se prvim šiijskim autoritetom, koji je osnove nauke o prenosiocima hadisa u šiijsku Ilmud-diraje prepisao iz Ilmul-hadisa, sunijske nauke o prenosiocima hadisa.

Kitabul-Berki šesti je izvor koji također ne posjeduje nikakvu osnovu da bi se govorilo o djelu valorizacije prenosilaca sa stanovišta pouzdanosti. Sama knjiga je prepisana iz knjiga u kojima je prenesena posredno, a sadrži isključivo imena prenosilaca koji su navodno prenosili od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i imama ehli-bejta. Dakle, osim imena, u knjizi se ne navode nikakve informacije o prenosiocima.

Sa stanovišta Nauke o prenosiocima, sve nabrojane knjige ne posjeduju osnovu ‘Ilmul-hadisa’ niti validan izvor, dok je kod tri i sama autentičnost i porijeklo vrlo sporno. Indicije o korekciji tj. prepravljanju knjiga su brojne a autori koji su ih pisali, ili pak oni koji su ih dorađivali (prepravljali) nisu pojasnili metodiku ocjenjivanja pouzdanosti prenosilaca niti same izvore s kojim su se služili.

U konačnici, osvrnimo se na potvoru o manjku hadisa ehlul-bejta u zbirkama ehlu-sunneta. Uporedimo broj hadisa koji se u sunijskim zbirkama prenose od Alije, radijallahu anhu, sa brojem hadisa koji se prenose od Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum.

Spomenimo za kraj da je u glavnim zbirkama ehlu-sunneta zabilježeno više hadisa koji se prenose od Muhammeda el-Bakira (sin Alije ibn Husejna ibn Alije ibn ebi Taliba, r.a.) nego Ebu Bekra, radijallahu anhu, prvog halife muslimana. 240 hadisa zabilježeno je od Muhammeda el-Bakira, r.a., a od Ebu Bekra, r.a., 210.

Redakcija siizamotvoreno.com

[1] Radijuddin Ali ibn Musa ibn Tavus (1193-1266), šiijski fekih, teolog i historičar

[2] Šejh Tusi, (995-1067), šiijski mufesir i muhadis

[3] Ebu Abbas Ahmed b. Ali en-Nedžaši (372.–463. h. g.).