Dr. Muhammed ibn Abdulhadi eš-Šejbani Muhammed Salim el-Hadr (El-Kavlul-sedidu fi sireti El-Husejni eš-šehidi) Obrada redakcija siizamotvoreno.com Hvala neka je Allahu, Koji istinsku hvalu i... Neposredni događaji pred Husejnovu (r.a.) odluku da krene za Kufu

tekst-kerbela

Dr. Muhammed ibn Abdulhadi eš-Šejbani

Muhammed Salim el-Hadr

(El-Kavlul-sedidu fi sireti El-Husejni eš-šehidi)

Obrada redakcija siizamotvoreno.com

Hvala neka je Allahu, Koji istinsku hvalu i pohvalu zaslužuje, i neka je salavat i selam na Njegovog roba i poslanika Muhammeda, kojeg je poslao da poput svjetiljke osvijetli put, i na njegovu porodicu od koje je odstranio svaku nevaljaštinu, učinivši ih čednim i časnim. Neka je selam na njegove ashabe, prvake blagoslovljene, i na sve one koji su ih slijedili i koji će ih slijediti u dobru sve do Sudnjega dana.

10. Muharrem, 61. godine po hidžri (10. Oktobar, 680.), je bez ikakve sumnje jedan od najtužnijih datuma kojeg pamti historija islama. Tog nemilog dana u blagoslovljenom mjesecu Muharremu, nadomak iračkog gradića Kerbele, šehidskom smrću život je izgubio Husejn ibn Ali ibn ebi Talib, radijallahu anhu, mirisni bosiljak Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.

Govoriti o bilo kojem segmetu islama ili događaju u historiji islama zahtijeva elokvenciju i odgovornost, a vjera islam se u pogledu nauke nad drugim vjerama i religijskim sljedbama odlikuje njegovanjem lanaca prenosilaca vjerskih tekstova i historijskih zapisa, te njihovom valorizacijom. Islamski učenjaci i historičari su o dešavanjima sa Kerbele napisali brojna djela, te nebi pretjerali ako bi kazali da povodom niti jednog drugog događaja u historiji islama, nije ispisano više stranica kao što je to slučaj sa Kerbelom. Od prvih knjiga koje su napisane povodom Husejnovog stradanja na Kerbeli je knjiga ‘Maktelu Husejn’, šiijskog prenosioca iz Kufe, Lut ibn Jahje ibn Seida ibn Mihnefa ibn Selima el-Ezedija, poznatijeg kao Ebu Mihnef. ‘Maktelu Husejn’ je za duodecimalne šiije postala standardna verzija događaja sa Kerbele, koja kao nijedna druga obiluje detaljnim opisima i emotivnim prikazima stradanja.

Sa stanovišta učenjaka ehlu-sunneta Ebu Mihnef važi za nepouzdanog prenosioca, a primarni razlog je nepostojanje lanca prenosilaca do Ebu Mihnefa. Drugo, Ebu Mihnef važi za pristrasnog šiiju koji je podmetao vijesti koje se tiču šiijskih verzija događaja. Treće, Ebu Mihnef prenosi od kufljana, tj. od naroda koji sam snosi najveću odgovornost za izdaju i smrt Husejnovu. Njegovi izvori su neposredni učesnici i svjedoci bitke poput Zuhejra ibn Ebi el-Ahesa i Humejda ibn Muslima. Neki učenjaci su ga ocijenili kao ‘metruk’ (izrazito nepouzdan), a uzrok za ocjenu metruk moze biti sklonost laganju ili mnogo grešaka i nepreciznosti u prenošneju. Ibn Hadžer kaže da je ‘halik’ – doslovno upropašten. Ebu Hatim također smatra da je metruk. Darekutni kaže daif, nepouzdan prenosilac historije. Jahja ibn Mein veli: ‘nije pouzdan’. Zehebi u Sijeru ealamin-nubela veli: ‘Ebu Mihnef je bezvrijedni (talif) prenosilac historije. Ipak, nisu sve Ebu Mihnefove predaje odbačene. Prihvaćene su u onolikoj mjeri ukoliko se ne kose sa pouzdanim predajama i nisu u suprotnosti sa nečim sto je opće poznato od vjere.

Ebu Mihnef naravno nije jedini prenosilac. Od bitnih je također i Ammar ed-Duheni koji također bilježi od neposrednih aktera dešavanja. Iako se sam lanac u kojem se i on nalazi smatra slabim, njegove predaje ostaju bitne radi poređenja sa predajama koje prenosi Ebu Mihnef.  Od ostalih prenosilaca su Uvane ibn Hakim, i Husajn ibn Abdurrahman es-Sulemi koji važe za pouzdane prenosioce, zatim Muahmmed ibn Omer el-Vakidi i Ebu Ma’šer Nedžih ibn Abdurrahman es-Sindi el-Medeni koji opet ulaze u grupu nepouzdanih prenosilaca. Iako većina predaja nema lanac prenosilaca, postojanje istih predaja iz različitih izvora daje osjećaj smirenosti i mjere koliko su ona istinita i prihvatljiva za analizu.

Izlaganje u ovom dijelu teksta započećemo od neposrednih događaja pred Husejnovu, radijallahu anhu, odluku da krene put Kufe.

Pisma Kufljana Husejnu

Kada su Kufljani saznali za Muavijinu smrt i Husejnov odlazak za Mekku, odbili su dati prisegu Jezidu, a na umu im je bilo Husejnovo obećanje da se ništa neće dogoditi dok ne umre Muavija. Sastali su se u kući Sulejmana ibn Sarda el-Hezai’ja[1] pa im domaćin tada reče: ”Muavija je napustio ovaj svijet, a Husejn uhvatio svoje za prisegu i već je otišao za Mekku, a vi ste stranka njegovog oca. Ako ćete ga sigurno podržati i pomoći, pošaljite mu poruku, a ako se bojite smrti i poraza, ne zavodite džaba čovjeka.” Dogovorili su se da ga podrže i napisali su mu poruku: ”Mi nećemo klanjati za Numanom ibn Beširom ni džumu namaz, ni bajram, nego ti dođi, a ako dođeš mi ćemo Numana otjerati u Šam.” Ovo je pismo bilo od Sulejmana ibn Sarda, Musejjiba ibn Nedžbe, Refa’a ibn Šedada i Habiba Muzahira, a poslali su ga preko Abdullaha ibn Seba el-Hamdanija i Abdullaha ibn Vala. Dva dana poslije, poslali su Kajsa ibn Mishira es-Sajdavija, Abdurrahmana el-Erhabija i Umaru ibn Ubejda es-Sulevija sa pedeset i tri lista, koje ponesoše Hani ibn Hani es-Sebi’i i Sa’d ibn Abudllah el-Hanefi. Ovi listovi su sadržavali imena onih koji daju prisegu Husejnu, i njihov poziv da im dođe. Svaki je list imao po jedno, dva, tri ili četiri imena, a uz to je još bilo pismo koje je sam nosio Hani. Nešto poslije, Šebes ibn Rebi’, Hidžar ibn Ebdžer, Jezid ibn Haris, Uzre ibn Kajs, Omer ibn Hadždžadž ez-Zubejdi i Muhammed ibn Omer et-Temimi napisali su mu poruku sa sljedećim sadržajem: ”Evo, već je zazelenijelo, i plodovi su se ukazali, i ima ih na sve strane, pa ako hoćeš dođi tvojoj spremnoj vojsci.[2]

Na mnoštvo ovakvih i sličnih poruka ukazuje sam Husejn kada je krenuo za Irak, i kada ga je neko savjetovao (vjerovatno da ne ide), on mu je naišareti na pisma svojih konfidenata: ”Ove su poruke od prvaka grada. ”[3] Sve ove poruke koje su dolazile Husejnu dok je on bio u Mekki bez izuzetka su potvrđivale želju da im se pridruži i spremnost da mu daju prisegu, tako da je Husejn napisao sljedeći odgovor: ”U ime Allha Svemilosnog Samilosnog. Od Husejna sina Alijina za prvake mumina i muslimana. Došli su mi Hani i Seid sa vašom porukom, posljednji su od svih koje ste mi do sada slali, a ja sam razumio sve što se kazali i na šta ste ukazali, i ono što većina govori: Mi nemamo vođe, pa nam dođi, a nadamo se će nas Allah pod tvojim vođstvom ujediniti na uputi i istini. Ja sam vam već poslao svoga amidžića, on mi je poput brata, povjerljiv je i iz ehlul-bejta, te sam mu naložio da mi piše o vašoj situaciji, vašem stanju i razmišljanju. Ako mi on napiše da su se vaši prvaci i velikani složili sa onim što ste meni po vašim izaslanicima poslali u poruci, a što sam ja pročitao, doći ću vam uskoro, ako Allah da, život žrtvujem – imam je samo obični radnik po Allahovoj Knjizi i sprovoditelj pravde, onaj koji se samo istini povinuje i koji se stalno pred Allahom preispituje. Selam neka je na vas.[4]

Iz ove Husejnove poruke koju je proslijedio stanovnicima Kufe vidimo da je njihova stalna pisma razumio kao žudnju i snažnu ljubav Kufljana prema njegovoj ličnosti, te da su ostavili svoga vođu i da ne priznavaju Jezida kao halifu. Razumio je također da će razriješiti namjesnika Kufe Numana ibn Bešira, te da imaju potrebu za vođom oko kojeg će se ujediniti, a da ja on vođa kojeg iščekuju. Husejn nije mislio napuštati Mekku i ići za Kufu dok mu iz nje nisu došli izaslanici koji su mu došli izjaviti da ”nemaju vođe”[5] i da ga pozovu kao nekoga kojeg jedva čekaju i kome će iskazati svoju pokornost, nadajući se da će ih Allah ujediniti pod njegovim vođstvom na uputi i istini.[6]

Husejn je i pored ovih pisama bio rezerviran i oprezan, i prema njihovim izaslanicima i prema porukama. Zato se želio uvjeriti u njihovu istinitost i u kojoj mjeri sadržaj pisama odgovara stvarnosti koju mu predstavljaju velikani Kufe, pa im je poslao svoga amidžića Muslima ibn Akila ibn Ebi Taliba, da provjeri njihovu priču. On je bio ”njegov amidžić i povjerenik iz ehlul-bejta”[7], a naložio mu je da se lično uvjeri u stvarno stanje stanovnika Kufe, te da mu dadne precizne i detaljne podatke o stanju u Kufi.[8]

Odluka da ide za Kufu i slanje Muslima ibn Akila

Kao što smo prethodno kazali, nakon pisama koja su Husejnu slali velikani Kufe i u kojima ga otvoreno pozivaju da im se što prije pridruži, te nakon što je broj osoba koji su mu dali prisegu dostigao poveliku cifru od sto hiljada, Husejn se htio uvjeriti u pravo stanje na terenu, pa je poslao Muslima ibn Akila da dobro ocijeni stanje i da mu opiše stvarnu situaciju na terenu. Ako bude kako su oni predstavljali, doći će im.[9] Muslim je za Kufu krenuo sa Abdurrahmanom ibn Abdullahom el-Erdžahijem, Kajsom ibn Mushirom es-Sejdavijem i Umaretom ibn Ubejdom es-Selukijem, a kada su stigli u Medinu, uzeo je dvojicu vodiča. Međutim, na putu za Kufu zalutali su i jedan od njih umro je od žeđi. Muslim je tada osjetio ogromnu odgovornost koja ga čeka u Kufi, te napisa pismo Husejnu da ga poštedi ove misije, ali Husejn odbi njegov zahtjev i naloži mu da nastavi put Kufe. [10]

Ebu Mihnef spominje da je Muslim po dolasku u Kufu odsjeo kod El-Muhtara ibn Ubejda es-Sekafija,[11] a prenosilac Husajn ibn Abdurrahman es-Sulemi opet navodi da je to bilo kod Hanija ibn Urve.[12] Predanje koje prenosi Ebu Muavija ed-Duheni navodi da je odsjeo kod čovjeka po imenu Ibn Avsedţe.[13] Iz ovih se predanja može razumjeti da je Muslim odsjeo kod nekoliko različitih osoba u različitim vremenskim periodima, a razlog za njegovo premještanje može biti bezbjedonosne prirode. Kod El-Muhtara ibn Ebi Ubejda[14] odsjeo je kada je tek stigao u Kufu, a po po dolasku Ibn Zijada za namjesnika nad Kufom i nakon njegovih pritisaka na ljude, Muslim se pobojao da neće otkriti njegovu misiju, pa se premjestio kod Hanija ibn Urveta, a izabrao je njega jer je važio kao jedan od uglednika Kufe.[15] Kada je Hani bio uhapšen, ili tačnije, kada se kod Ibn Zijada počela javljati sumnja prema u Haniju, Muslim se prepao za sebe pa se nakratko preselio kod Muslima ibn Uvdžesa es-Esedija.[16] Kada su Kufljani čuli za Muslimov dolazak, počeli su mu dolaziti i davati prisegu, tako da prisegnu oko dvanaest hiljada,[17] a po nekim predanjima trideset.[18] Ova se prisega davala u potpunoj tajnosti i sa velikim oprezom, a kada se Muslim uvjerio da Kufljani žele Husejna i da iščekuju njegov dolazak, napisao mu je sljedeću poruku: ”Vođa ne vara svoje podanike, svi su Kufljani uz tebe, zato kreni čim primiš moju poruku.[19] Husejna je ovo uvjerilo u iskrene namjere Kufljana i u ono što su mu pisali, da zaista nemaju svog istinskog vođe.[20] U ovom slučaju morao je ispuniti ono što im je obećao kada je napisao: ”Poslao sam vam svoga amidžića, on mi je poput brata, povjerljiv je i iz ehlul-bejta, te sam mu naložio da mi piše o vašoj situaciji, vašem stanju i razmišljanju. Ako mi on napiše da su se vaši prvaci i velikani složili s onim što ste meni pisali i poslali u poruci po vašim izaslanicima, a što sam ja pročitao, doći ću vam uskoro, ako Allah da…[21] I zaista, dok je Muslimovo pismo stiglo do Husejna, s pozivom da dolazi u Kufu i da su mu tamošnje prilike naklonjene, on se spremi i sa svojom porodicom i najpotrebnijim stvarima dade na put.

Ashabi i tabiini savjetuju Husejna da ne ide za Kufu

Kada je do Husejnovog brata Muahmmeda ibnul-Hanefije, došla vijest da je riješio krenuti put Kufe, otišao mu je i rekao: ”Brate moj, ti si mi najdraži od svih ljudi i tebe najviše cijenim, a ja ne štedim savjet ni prema jednom stvorenju koje ima veće pravo na njega od tebe. Apstiniraj od prisege Jezidu ibn Muaviji i distanciraj se od pokrajina kojima vladaju koliko god možeš, a pošalji svoje izaslanike da pozovu ljude tebi, pa ako ti dadnu prisegu, zahvali Allahu na tome, a ako se ljudi skupe oko nekog drugog, to neće ništa umanjiti ni od tvoje vjere, ni od pameti, ni od velikodušnosti, ni od tvoje vrijednosti. Ali, ja se zaista bojim da odeš u neku pokrajinu pa se okupi skupina ljudi i međusobno se razjedini, jedni uz tebe, a jedni protiv tebe. Ako se sukobe, ti ćeš postati prva meta, i tako će najbolji čovjek u ovom ummetu po sebi samom, i po ocu i po majci, postati neko čija se krv najviše traži i čija se porodica najviše ponižava.” Husejn mu kratko reče: ”Ja idem, brate,” a Muhammed mu onda kaza: ”Onda, idi prvo do Mekke, pa ako se tamo osjetiš bezbjedno, našao si mjesto i put, a ako vidiš suprotno, kreni putem planina i pustinje, idi od mjesta do mjesta dok se ne vidi na šta su se ljudi odlučili, onda ćeš znati šta ćeš. Jer ti ćeš bolje odlučiti i bit ćeš sigurniji kada ti dočekuješ i stojiš u susretu događajima, a najgore će po tebe biti ako im okreneš leđa.” ”Brate moj, ” odogovori mu Husejn, ”lijepo si me i bratski nasavjetovao, nadam se da će tvoja uputa biti najispravnija.”[22]

Kada je Abdullah ibn Abbas čuo da se Husejn namjerava uputiti za Kufu, ode mu i reče: ”O amidžiću, uplašio si ljude svojim spremanjem za Irak, reci mi šta si namjerio?” Husejn mu odgovori: ”Odredio sam u ova dva dana krenuti, ako Allah da.” Ibn Abbas mu nato reče: ”Ja Allaha molim da ti od toga utočište dadne, a reci mi, hoćeš li to otići kod ljudi koji su ubili svoga vođu i koji su uredili svoju zemlju i otjerali neprijatelja? Ako je sve tako, onda idi… Ali, ako su te zvali, a njihov vođa još njima upravlja, i njegovi podanici nisu napustili službu, onda te zovu u rat i sukob. Nisam siguran za tebe da te neće prevariti i slagati, usprotiviti se i izdati te, i da protiv tebe pozovu one koji te preziru.” Husejn mu odgovori: ”Klanjaću istiharu Allahu, pa ću vidjet šta ću.” A sutra navečer, Ibn Abbas ode kod Husejna i reče mu: ”Amidžiću, ja zaista slutim loše i ne mogu to trpiti, bojim se za tebe u ovom slučaju, da ćeš poginuti i da će te uklonuti, jer Iračani su ljudi koji su spremni na prevaru. Zato, nemoj im se približavati, nego ovdje boravi, jer ti si prvak u Hidžazu, a ako te Iračani zaista hoće kako pričaju, napiši im neka prvo otjeraju njihovog neprijatelja, pa im onda otiđi. A ako insistiraš da izađeš, onda kreni za Jemen, u njemu ima tvrđava i mnoštvo puteva, prostran je i širok, a u njemu ima grupa koja je bila odana tvome ocu. Tamo ćeš biti daleko i izoliran, moći ćeš pisati i slati izaslanike, i učvrstiti svoje sljedbenike, a ja se nadam da će ti tada doći ono što voliš i što je po tebe najljepše.” Husejn mu odgovori: ”Amidžiću moj, tako mi Allaha, znam da si mi brižan savjetnik, ali ja sam već odlučio i spremio se za put. ” Ibn Abbas mu reče: ”Ako već putuješ, onda ne vodi žene i djecu, jer tako mi Allaha, bojim se da će te ubiti kao što je ubijen Osman, pred njegovim ženama i djecom koji su to gledali.[23]

Ibn Zubejra su opet pojedina predanja napadala da je bio jedan od onih koji su nagovorili Husejna da ode za Kufu, ali postoje predanja u kojima on lično savjetuje Husejna, upozoravajući ga na opasnost napuštanja Mekke i odlaska za Kufu. Rekao mu je: ”Kako da ideš ljudima koji su ti ubili oca i povrijedili brata?!” Husejn je njemu ovako odgovorio: ”Da budem ubijen u tamo nekom mjestu draže mi je nego da se zbog mene ovdje (u Mekki) krv prolijeva.[24]

Omer ibn Abdurrahman ibn Haris ibn Hišam el-Mahzumi[25] mu je također došao i rekao: ”O amidžiću moj, ti odlaziš u zemlju gdje ima i službenika i odgovornih, i kod njih su trezori državnog imetka, a ljudi su robovi dirhemima i dinarima. Ja nisam siguran za tebe da te neće ubiti oni koji su ti svašta obećavali i podršku iskazivali.” Potom je dovio Allahu da mu podari što je hajr za njega i otišao, a kada je rekao Harisu ibn Halidu ibnul- A’su ibn Hišamu šta je rekao Husejnu, ovaj mu je odvratio: ”Pravi si mu svajet dao, tako mi Gospodara Kabe!”[26]

Neki su ashabi opet gledali da je Husejnov odlazak kušenja i nedaća za ummet, bez obzira koje će posljedice snaći jedan od dva tabora. Tako je Ebu Seid el-Hudri rekao: ”Husejn me je nadvaladao u odluci da ode (u Kufu),” a ja sam mu govorio: ”Boj se Allaha zbog sebe i ostani u svojoj kući, nemoj izlaziti na svog imama.”[27]

Džabir ibn Abdullah kazuje da je pričao sa Husejnom i da mu je rekao: ”’Boj se Allaha, i ne pravi pomutnju među ljudima, a tako mi Allaha ne hvale vas zbog onoga što činite,’ ali me nije poslušao.”[28] Savjetovali su ga i Ibn Muti’ i Ibn Ajjaš i upozoravali ga na Kufljane i njihove prevare.[29] Ovi savjeti nisu bili ograničeni samo na ashabe, tabiine i one koji su mu bili u komšiluku u Mekki, nego su u tome učestvovali i mudri ljudi iz drugih pokrajina koji su čuli da se sprema na put za Kufu, šaljući mu pisma sa savjetima. Tako mu je Jezid ibn el-Esmem[30] napisao sljedeću poruku: ”Kufljani ništa drugo neće osim da te namuče, a malo šta od toga te neće dobro zabrinuti. Molim Allaha da te zaštiti da ne budeš kao onaj što ga je prevarilo svjetlo munje ili onaj što trči za fatamorganom, zato budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.[31] A El-Ahnef ibn Kajs mu je samo napisao: ”A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.”[32]

Međutim, ovi korisni i mudri savjeti nisu utjecali na Husejnov stav o odlasku za Kufu, bio je čvrsto odlučio da krene, pa je poslao u Medinu po one koji hoće da mu se pridruže. Došlo mu je osamnaest osoba od potomaka Abdulmuttaliba, što ljudi, žena i djece, njegova braća, žene i djeca. Za njima je došao i Muhammed ibnul-Hanefijje, stigavši prije nego je Husejn napustio Mekku, pa je još jednom pokušao da ga odvrati od odlaska, ali nije uspio. Međutim, svojim sinovima nije dozvolio da idu za Kufu, a Husejn mu na to reče: ”Zar braniš djeci da idu gdje ja mogu nastradati?!” A Muhammed mu reče: ”Kakva je moja korist ako nastradaš ti i oni s tobom?!, a zaista tvoje stradanje nama teže dođe od njihovog.”[33]

Potom mu je došao i Ibn Abbas i savjetovao ga da ne ide u Kufu, rekavši na kraju: ”Da neće poslije biti zamjereno i meni i tebi, zakačio bi se rukama za tvoju kosu (da te zaustavim).” A Husejn mu odvrati: ”Da me ubiju u tamo nekom mjestu, draže mi je nego da se krv prolijeva u Mekki.” Ibn Abbas je poslije kazao: ”To je bilo ono šte me malo smirilo u pogledu njega.”

Ibn Abbas je inače bio jedan od najstoržijih u pogledu čuvanja svetosti harema Mekke.[34] Husejn se polahko spremao da bi na Dan tervijje, osmog mjeseca zul-hidžeta 60. h.g. krenu put Kufe, a s njim i njegova porodica i po nekima, još šezdeset kufljanskih šejhova. Uprkos njegovog napuštanja Mekke, nisu prestajali pokušaji da ga se odvrati od dolaska.

Tako je Abdullah ibn Džafer ibn Ebu Talib[35] , r.a., napisao: ”Allahom te zaklinjem, kada vidiš ovu moju poruku nemoj kretati, jer ja sam zaista za tebe zabrinut zbog mjesta prema kojem si se zaputio, da ne ubiju tebe i ne poubijaju svu tvoju porodicu…[36]

Husejn ponovo odbi da se vrati, a Džafer pomisli da preza od povratka zbog namjesnika Amra ibn Seida ibnul-A’sa, pa ovome zatraži da napiše poruku Husejnu u kojoj mu obećaje sigurnost i svako dobro. Amr mu je odgovorio: ”Napiši šta god hoćeš i donesi mi, a ja ću staviti svoj pečat.” Ibn Džafer napisa ovu poruku: ”U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog, od Amra ibn Seida, Husejnu ibn Aliji, ja uistinu Allaha molim da te odvrati na ono što će te tamo zadržati, i da te uputi tako da izabereš ono što je ispravno. Saznao sam da si se zaputio za Irak, Allaha molim da te sačuva raskola, a ja se bojim za tvoj život tamo. Evo šaljem po tebe Abdullaha ibn Džafera i Jahjaa ibn Seida pa dođi mi s njima, kod mene ćeš uživati sigurnost, dobročinstvo i dobre rodbinske i komšijske odnose, a Allah je tom svjedok i garant, On će to čuvati i zastupati. Ves selamu alejke.[37]

Husejn međutim odbi i ovaj prijedlog i nastavi put Kufe. Kada je Vakid el-Lejsi[38], r.a., čuo da se Husejn približava Medini, izađe mu u susret i srete ga u Melelu, pa ga stade Allahom zaklinjati da ne ide. Govorio mu je da je ovaj njegov odlazak odlazak u vlastitu smrt, ali Husejn odbi da se vrati.[39]

A kada je Ibn Omer, r.a., prvak među ashabima u svom dobu, saznao za njegov prolazak kraj Medine, izađe i sustiže ga na udaljenosti tri dana hoda od Medine, pa ga upita: ”Gdje si se zaputio?” ”Za Irak,” – odgovori mu Husejn, a onda izvadi pisma koja je dobio od tamošnjih ljudi. Ibn Omer mu nato reče: ”Reći ću ti nešto što nikada nikome prije tebe nisam, Džibril je zaista došao i dao Vjerovjesniku, s.a.v.s., da izabere između dunjaluka i ahireta, pa je izabrao ahiret, a vi ste njegov soj… Tako mi Allaha, niko iz ehlul-bejta neće preuzeti hilafet, jer Allah je to udaljio od vas zato što je tako bolje za vas. Vrati se, pa ti znaš za prevare stanovnika Iraka i šta je tvoj otac od njih doživio.” Ali Husejn odbi, pa ga Ibn Omer zagrli i reče: ”Ja te od pogubljenja odvraćam.[40]

Ibn Omer je poslije toga znao reći: ”Husejn nas je nadvaladao u svojoj odluci da ode, a život bih svoj žrtvovao, zaista je vidio u svome ocu i bratu pouku, i vidio je smutnju i izdaju koje su im napravili. A šta su sve preživjeli, nije trebao nigdje da ide, nego da bude u dobru sa onima koji dobro čine. Zaista je u džematu dobro.[41]

Međutim, sve ove preporuke i savjeti nisu odvratili Husejna od njegove odluke da ide za Kufu. Zato, ovdje se može postaviti sasvim umjesno pitanje, kako su se mogli brojni ashabi, među njima i oni poznati, kao i tabiini i Husejnovi rođaci složiti na identičnom stanovištu, strahujući za Husejna zbog njegovog odlaska i pretpostavljajući njegov kraj, a sa druge strane, da Husejn insistira na svojoj odluci i ne prihvati njihove iskrene savjete? Odgovor leži u tome da je Husejn bio siguran da Jezid ibn Muavija neće biti zadovoljan da se on slobodno kreće i da ostane, a da mu nije dao prisegu. Jezid jednostavno neće dopustiti više nego što već jest, a brojni izaslanici koji su mu dolazili, brojni koje je on slao, česti pozivi iz Kufe da im dođe, sve je to utjecalo da će se Jezid okrenuti protiv njega i to u najkraćem vremenskom roku. Husejn je vjerovatno osjetio da njegova pozicija u Mekki samo podgrijava situaciju, a on je odbijao dati prisegu halifi dok se ne pokaže nešto što će objelodaniti i opravdati njegov stav. Također, njegova bojazan da će izbiti sukob između njega i njegovih sljedbenika na jednoj strani i Umejevića na drugoj, tu u Mekki, podstakla ga je da požuri sa izlaskom iz Mekke, a to je jasno kazao i Ibn Abbasu kada je pravdao svoj odlazak. Želio je da se računi riješe u Kufi, a ne u Mekki. Sigurno je ovome doprinijela i poruka u kojoj je njegov amidžić Muslim ibn Akil predstavio situaciju u Kufi kao povoljnu i obećavajuću po Husejna, shodno onome što je čuo i vidio od Kufljana. Tačnije, Muslim je Husejnu prenio da mu je gotovo cijela Kufa spremna dati prisegu i da je pobjeda na domaku, te da bi se to što prije ostvarilo, bilo je potrebno da što brže dođe u Kufu. Usto, Husejn je vjerovatno procjenjivao da je opća situacija u Kufi ipak njemu naklonjena, jer tamo je prijateljski raspoložen namjesnik Numan ibn Bešir i postoje hiljade onih koji jedva čekaju da ga vide i da budu počašćeni njegovim prisustvom.

Kufljani izdaju Muslima ibn Akila

Za to vrijeme, u Kufi je Ubjedullah ibn Zijad pripremio zamku namjestivši Haniju ibn Urvi, domaćinu koji je ugostio Muslima ibn Akila, da ga uhapse i strpaju u Ubejdullahovu palaču. Kada je do Muslima došla ova vijest, on okupi oko četiri hiljade Kufljana koji okružiše palaču. Kod Ubejdullaha je u to vrijeme bilo nekoliko uglednika kojima reče da prevare Muslimove ljude i rastave ga od njega, a zauzvrat će ih dobro darovati. Usto ih je još i plašio vojskom iz Šama. Oni se tako dadoše da na razne načine odvrate ljude od Muslima. I nije bilo majke, a da nije otišla po svoje sinove, ili brata, a da nije otišao po brata, ili vođe plemena, a da nije otišao po svoje saplemenike, sve dok od četiri hiljade ljudi koji su bili uz Muslima ne ostade samo njih tridesetak. I nije ni Sunce zašlo istoga dana, a Muslim ostade sam. Išao je sam po putićima Kufe, ne znajući ni kud da ide, ni šta da radi. Pokucao je na vrata neke žene iz plemena Kinde i tražio vode, a ona se iznenadi i upita ga ko je, pa joj on sve ispiriča, da su ga ljudi izdali i da će Husejn doći jer mu je poslao poziv. Ona ga uvede kod sebe i donese mu vode i hrane, ali njen sin ode Ubjedullahu ibn Zijadu i obavijesti ga gdje se krije Muslim, pa ovaj posla sedamdeset ljudi koji ga okružiše. Muslim pruži otpor, ali im se na kraju predade, kada mu obećaše sigurnost. Odveli su ga u palaču gdje je bilo predstavništvo vlasti i sam Ubjedullah ibn Zijad koji ga upita zašto je to učinio? Muslim mu odgovori: ”Prisega koja je za mojim vratom je za Husejna ibn Aliju.” Ubejdullah mu na to začuđeno reče: ”Zar ti nisi pod prisegom Jezidu?! Ja ću tebe ubiti.” Muslim mu na to zatraži nekoga kome bi ostavio svoju oporuku, a ovaj mu dozvoli, pa Muslim pozva Omera ibn Sada ibn Ebi Vekkasa. Rekao mu je sljedeće: ”Ti si mi najbliži po rodu, želim da tebi ostavim svoju oporuku.” Potom su otišli u prikrajak sobe i tu mu reče da pošalje nekoga do Husejna sa porukom da se vraća. Muslim je ovdje izrekao poznatu rečenicu: ”Vrati se sa svojom porodicom i ne dozvoli da te Kufljani prevare, a oni su tebe već slagali, i slagali su mene, a lažljivac nema stava.[42] Omer je brzo poslao čovjeka koji prenese Husejnu da je stvar propala i da su ga Kufljani izdali.

Nastaviće se…

[1] Sulejman ibn Sard ibn el-Dţevn, el-Hazaij, zvali su ga Ebul-Mutraf el-Kufi, bio je ashab,

ubijen je u Ajnil-Verdi 65. h.g. (Et-Takrib, 252.)

[2] Taberi, 5/352, 353, preko Ebu Mihnefa, Mekatilut-Talibijjin, 95, 96, El-Asfehani.

[3] Ibn Sa’d, 5/371, sa vrlo slabim senedom, shodno riječima recenzije, Ibn Asakir, 209, 210,

preko Ibn Sa’da, i preko Jakuba el-Fesevija, a svi su prenosioci pouzdani osim Buhejra el-

Esedija za kojeg nisam našao ocjenu.

[4] Taberi, 5/353, preko Ebu u Mihnefa.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] Ibid, 5/437, preko Ebu Mihnefa, Mekatilut-talibijin, 95, 96, El-Asfehani, preko El-Medaina

i Ebu Muavije ed-Duhenija, ali mu je sened slab, Tehzibul-kemal, 5/423, El-Muzej, preko

Ed-Duhenija, Tehzibul-tehzib, 2/301, preko istog prenosioca.

[9] Ensabul-ešraf, 3/159, Taberi, 5/354, El-I’alamu bil-hurub, 2/60, El-Bejani, Tehzibul-kemal,

6/422.

[10] Taberi, 5/347, Tehzibul-kemal, 6/422, Tehzibul-tehzib, 2/301, El-Belazeri i Taberi navode

da su oba vodiča umrli od ţeĎi, Ensabul-ešraf, 3/159, Taberi, 5/354.

[11] Taberi, 5/361.

[12] Ensabul-ešraf, 3/224, sa vjerodostojnim senedom, Taberi, 5/391.

[13] Taberi, 5/347.

[14] Muhtar ibn Ebi Ubejd es-Sekafi el-Kezzab, otac mu je bio vojskovoĎa u Bici na mostu u

doba hilafeta Omera ibn Hattaba. Muhtar je odrastao i postao velikan Sekifa, bio je

cijenjenog mišljenja, rječit, hrabar i lukav, ali slabe vjere. On je onaj laţljivac kojeg

spominje vjerodostojan hadis, pokazivao je ljubav prema Ehli-bejtu, postao je namjesnik

Iraka nakon Jezidove smrti, a potom je proglasio da mu silazi objava. Ibn Zubjer mu je

potom poslao njegovog brata Musaba i ovaj ga je ubio. Vidjeti: Sijeru ea’almi en-nubela,

3/539-544.

[15] Taberi, 5/361.

[16] Ibid.

[17] Tarihu Dimešk, 204, Husejnova biografija, Tehzibul-kemal, 6/423, Tehzibul-tehzib, 2/301.

[18] El-A’kdul-ferid, 4/376-378.

[19] Ensabul-ešraf, 3/167.

[20] Taberi, 5/353.

[21] Ibid.

[22] Ensabul-ešraf, 4/15, 16, preko Ebu Mihnefa i Uvvane, Taberi, 341, preko Ebu Mihnefa.

[23] Taberi, 5/383, 384, preko Ebu Mihnefa, Tarihu Dimešk, 204, Tehzibul-kemal, 6/420.

[24] Ibn Ebi Šejbe, 15/95, s dobrim senedom, El-Ma’rifetu vet-tarih, 2/753, sa istim senedom,

Taberi, 5/384, 385, preko Ebu Mihnefa. Predanja koja govore da je Ibn Zubejr podsticao

Husejna da ide za Mekku su slaba, bez imalo vjerodostojnosti, i došla su slabim putem,

Taberi, 5/383, preko Ebu Mihnefa, Ibn Sa’d, 5/401, sa slabim i prekinutim senedom, a na

ovaj sened su se oslonili takoĎer: Ibn Asakir, 264, 265, Tehzibul-kemal, 6/440, El-Emali elhumusijje,

1/174, Ibnuš-Šedţeri, Ibn Kesir, 8/183, preko Jakuba el-Fesevija.

[25] Omer ibn Abdurrahman ibn Haris ibn Hišam el-Mahzumi el Medeni brat je Ebu Bekra,

povjerljiv, iz druge generacije, roĎen je kada je umro Omer, Ibn Zubejr ga je postavio za

namjesnika Kufe, pa je potom bio uz Hadţdţadţa. Umro je oko 70. h.g. (Et-Takrib, 415.)

[26] Ensabul-ešraf, 3/161, Taberi, 6/382, preko Ebu Mihnefa.

[27] Ibn Sa’d, 5/361, Tehzibul-kemal, 6/461, El-Bidaje ven-nihaje, 9/165.

[28] Ibn Sa’d, 5/361, Tehzibul-kemal, 6/416, Ibn Kesir, 9/165.

[29] Ibn Sa’d, 5/124-145, Taberi, 5/351, preko Ebu Mihnefa, Ibn Asakir, 155, poput Ibn Sa’da,

sa senedom od El-Vakidija.

[30] Jezid ibn el-Esem, ime mu je Amr ibn Ubejd ibn Muavija el-Bekai Ebu Auf, porijeklom je

iz Kufe a ţivio je u Rikki. Sestrić je Mujemuni, r.a., majci vjernika. Kaţe se da je bio ashab,

ali nema dokaza za to. Bio je pouzdan, iz treće je generacije, umro je 103. h.g. (Et-Takrib,

599.)

[31] Tarihur-Rikka, 17, El-Kušejri, Hilijetul-evlija, 4/98, Ebu Nuajm, preko El-Kušejrija.

[32] Ensabul-ešraf, 3/161, sa dobrim senedom, ali prekinutim.

[33] Ibn Sa’d, 5/266, 267, El-Musannef, 366, Ibn Ebi Šejbe, El-Mehamil, 6/421, El-Emali, 266,

267, a recenzija navodi da je sened dobar.

[34] El-Musannef, 5/96, 97, Ibn Ebi Šejbe, sa vjerodostojnim senedom, El-Mu’dţemul-kebir,

9/193, Taberani, a Hejsemi u El-Mu’dţemu navodi da su prenosioci svi iz sahiha.

[35] Abdullah ibn Dţafer ibn Ebi Talib, jedan od prvaka, roĎen je u Habeši, bio je ashab, umro

je 80. h.g., u osamdesetoj godini. (Et-Takrib, 298.)

[36] Taberi, 5/387, preko Ebu Mihnefa, El-Mihan, 158, Ebul-Arab.

[37] Ebu Vakid el-Lejsi, bio je ashab, po nekim ime mu je bilo Haris ibn Malik, po nekima Ibn

A’uf, ili A’uf ibn Haris. Umro je 68. h.g., u svojoj 85. godini (Et-Takrib, 682.)

[38] Mjesto izmeĎu Mekke i Medine, udaljeno je dvije noći od Medine. Vidjeti: Jakut, 5/194,

  1. Ovo nije mjesto zapadno od Medine koje se takoĎer zove Melel, a koje se spominje u

bici Zatu kird.

[39] Ibn Sa’d, 5/361, Ibn Asakir, 201, Ibn Kesir, 9/165.

[40] Ibn Sa’d, 65/360, El-Ihsan bitertibi sahih Ibn Hiban, 9/58, (6929), Kešful-estar, 3/232, 233,

Hejsemi, koji kaţe u Ez-Zevaidu (9/198) da su prenosioci kod Bezzara pouzdani, El-Evsat,

1/355, Taberani, a Hejsemi (9/192) kaţe da su prenosioci puzdani, El-Belazeri, 3/163, Ibn

Asakir, 192, Tehzibul-Kemal, 6/416, El-Hasaisul-kubra, 2/541, Sujuti.

[41] Ibn Asakir, 201, Tehzibul-kemal, 6/416.

[42] Ibn Sa’d, 5/374, Taberi, 5/379, i vidjeti: El-Istia’b.