Dr. Muhammed ibn Abdulhadi eš-Šejbani Muhammed Salim el-Hadr (El-Kavlul-sedidu fi sireti El-Husejni eš-šehidi) Obrada redakcija siizamotvoreno.com Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, neka je salavat... Kerbela – Husejnov, radijallahu anhu, šehadet

COVER KERBELA

Dr. Muhammed ibn Abdulhadi eš-Šejbani

Muhammed Salim el-Hadr

(El-Kavlul-sedidu fi sireti El-Husejni eš-šehidi)

Obrada redakcija siizamotvoreno.com

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na Njegova roba i poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu koju je učinio časnom i čednom, neka je selam na njegove časne ashabe, prvake blagoslovljene, i na sve one koji su ih slijedili i koji će ih slijediti u dobru do Dana sudnjega.

U prethodnom tekstu smo iznijeli događaje koji su se desili neposredno pred Husejnov, radijallahu anhu, polazak u Kufu. U ovom dijelu ćemo u svjetlu nauke i prihvatljivih lanaca prenosilaca iznijeti i sve one koji su se desili od Husejnovog dolaska na Kerbelu, pa sve do dana njegove šehidske smrti, 10. Muharrema, 61. godine po hidžri.

Husejn stiže na Kerbelu – početak bitke

Muslim ibn Akil je prethodno bio poslao poruku Husejnu koja je ovako glasila: ”Vođa ne vara svoje podanike – svi su Kufljani uz tebe, pa kreni čim dobiješ ovu moju poruku. Ves-selamu alejke.” Ovu je poruku poslao dvadeset i sedam dana prije nego će biti uhapšen i ubijen.[1] Muslim je inače ubijen u srijedu, osmog zul-hidždžeta, 60. h.g., u Kufi, a po nekim devetog, dakle dan poslije Husejnovog pokreta iz Mekke prema Kufi.[2] Kada je Husejn napustio Mekku, osmog zul-hidždžeta, namjesnik Mekke Amr ibn Seid el-A’s uvidio je opasnost situacije, pa je poslao svoje predstavnike na čelu sa njegovim bratom Jahjaom ibn Seidom el-A’som. Pokušali su da odvrate Husejna od puta, ali on je odbio, pa mu oni na kraju rekoše: ”O Husejne, zar se Allaha ne bojiš, izlaziš iz džemata muslimana, razjedinjuješ ovaj ummet?!” A Husejn im odvrati ajetom iz časnog Kur’ana: ”Meni moja, a vama vaša djela; vi nećete odgovarati za ono što ja radim, a ja neću odgovarati za ono što vi radite.”[3] Tako Husejn nastavi[4] sa svojom porodicom put Kufe.

Kada najutjecajniji Umejevići nisu uspjeli ubjediti Husejna da ne ide za Kufu, napisali su Ibn Zijadu upozorenje na posljedice eventualnih grešaka u njegovom postupanju i odnosu prema Husejnu, r.a. Mervan mu je ovako napisao: ”Husejn ibn Alija je na putu prema tebi… On je Fatimin sin, Fatime kćerke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i tako mi Allaha, nema niko koga Allaha sačuva, a da nam je draži od Husejna. Čuvaj se da ne izgubiš kontrolu pa da mu učiniš nešto što se neće moći povrattiti i što ljudi neće zaboraviti niti prestati pričati o tome. Ves-selamu alejkum.”[5]

Amru ibn Seidu el-A’su napisao je da dobro pazi kako će se ponašati sa Husejnom: ”Husejn ide prema tebi, a to je prilika za tebe, ili da se [6]oslobodiš, ili da ponovo postaneš rob, pa da robuješ kao pravo roblje.” Na putu za Kufu, u mjestu Zatu I’rk, Husejn je sreo poznatog pjesnika Ferezdeka[7], pa ga je pitao o dešavanjima u Kufi vezana za njega. Pokazao mu je i poruke koje je dobijao od Kufljana, da mu bolje predstavi situaciju, ali mu Ferezdek odvrati: ”Prevarit će te, ne idi! Ideš narodu čija su srca s tobom, a ruke protiv tebe.”[8]

Ovo Husejnovo pitanje ukazuje na njegovu brigu i na to da su opomene od strane ashaba utjecale da se dobro zabrine, pa kao da je htio neki odgovor koji će ga smiriti. Ferezdek je inače bio rječit pjesnik, oštrouman i osjećajan, i inteligentno i rječito je predstavio sliku stanja u Kufi, govoreći o naravi njenih stanovnika koji su govorili da će pomoći Husejna. Kada je Jezid ibn Muavija saznao za Husejnov izlazak iz Mekke prema Kufi, napisao je Ibn Zijadu upozoravajuću poruku: ”Saznao sam da Husejn putuje prema Kufi, a s tim čovjekom dolaze kušnje tvoga vremena, pored ostalih vremena, i kušnje tvoje pokrajine, pored ostalih pokrajina. Ti si iskušan njime pored ostalih sluţbenika, pa imaš priliku, ili da se oslobodiš, ili da ponovo postaneš rob, pa da robuješ kao pravo roblje.”[9]

Na ovo je Ibn Zijad napravio nekoliko poteza kako bi se postavio između Kufljana I Husejna i kako bi potvrdio svoju vladavinu Kufom, pa je skupio ratnike i podijelio im darove da potvrdi njihovu odanost.[10] Potom je do Kadisije poslao poslao vođu svoje policije Husajna ibn Temima et-Tahevija i tu je ustrojio konjanike na pravcima Kadisija – Hiffan[11] Kadisija – Katkatan[12] i Kadisije – La’la’[13]. Ibn Zijad je onda Husajnu izdao naredbu da se zadrži svako ko njega ne priznaje za vladara.[14] Također, naredio je sa se zadrži svako ko se nađe na putu između Vakise[15] i Šama i Busre, tako da nije mogao ni ući ni izaći iz Kufe[16].

Ovim je htio prekinuti sve veze između Kufljana i Husejna, a Husejn je za to vrijeme mirno putovao prema Kufi, ne znajući ništa od ogromnih promjena koje su tamo uslijedile. On je Kufljanima napisao sljedeću poruku: ”U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog, od Husejna ibn Alije, mojoj braći muminima i muslimanima, es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Zahvaljujem Allahu pred vama, Onome pored Kojeg nema drugog božanstva. U poruci koja mi je došla od Muslima ibn Akila sam obavješten o vašem pozitivnom mišljenju i saglasnosti da nam se pomogne, trežeći naša prava. Zato, Allaha molimo da naše postupke učini lijepim i da vas nagradi najljepšom nagradom. Krenuo sam vam iz Mekke u utorak, osmog zulhidždžeta, na Dan tervije, a kada vam dođe moj izaslanik, požurite I pripremite šta imate, jer ja vam dolazim za koji dan, ako Allah dadne. Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.”[17] Međutim, Husajn ibn Temim je uhapsio Husejenovog izaslanika Kajsa ibn Mishira čim je stigao u Kadisiju,[18] a onda ga je poslao Ibn Zijadu koji ga ubi na licu mjesta.[19] Husejn potom posla Abdullaha ibn Baktara[20] prema Kufi do Muslima, ali i njega uhapsi Husajn i predade ga Ibn Zijadu, a ovaj i njega ubi.[21] Ove surove mjere koje je poduzeo Ibn Zijad ostavile su velik trag na Husejnove pristalice koje su vidjele da svakog ko slijedi Husejna očekuje isti završetak i to na najgori način. Onaj koji je mislio kako pomoći Husejna, počeo je misliti i kako će biti bolan njegov konačni kraj. Husejn je osjetio da se situacija u Kufi razvija u potpuno neočekivanom smjeru, posebno kada ga je jedan beduin obavijestio da ko uđe u Kufu, više ne izlazi iz nje.[22] Također, prolazeći pored nekoliko arapskih plemena dobio je upozorenja o opasnosti kojoj ide, ali se ipak nadao uspjehu zbog velikog broja njegovih pristalica čiji je spisak sa imenima imao sa sobom.[23]

Kada je Husejn došao do Zebale[24] a neki kažu do Šerrafe[25] stigla mu je vijest o ubistvu Muslima ibn Ukajla, Hanija ibn Urveta i Abdullaha ibn Baktara, kao i o odustajanju Kufljana od podrške koju su mu iskazivali.[26]

Postoje dvije mogućnosti o tome kako su do Husejna doprle ova vijesti, naime u jednom se predanju navodi da ih je donio izaslanik Ibnul-Eša’s, od kojeg je Muslim kada je bio uhapšen traţio da obavijesti Husejna o tome šta se događa. Muslim mu je rekao da Husejnu lično prenese sljedeće njegove riječi: ”Vraćaj se i ti i tvoja porodica, nemoj da te zavaraju Kufljani koji su bili sa tvojim ocem takvi da je želio da ga od njih rastavi ili smrt ili pogibija. Oni su slagali i tebe i mene, a onaj kojeg drže lažljivcem nema svog stava.” Ibnul-Eša’s mu je na ovo odgovorio da će sigurno izvršiti.[27] U jednom drugom drugom predanju se opet spominje da su mu vijest prenijeli neki pripadnici plemena Esed.[28]

Oba ova predanja se mogu razumjeti bez ikakvih problema ili ili kontradikcije, jer prosto, možda je izaslanik Ibnul-Eša’s bio iz plemena Esed. Stvarni problem je ovdje, zašto Husejnu nije stigla poruka koju mu je Muslim poslao prije nego je ubijen preko Omera ibn Sa’da i zašto je Ibnul- Eša’sov izaslanik zakasnio sa slanjem poruke dotle da je Husejn već stigao blizu Kufe, jer su Zebala i Šerraf nadomak grada. Nismo sigurni je li ovo kašnjenje uzrokovano oštrim mjerama koje je bio poduzeo Ibn Zijad, zabranivši izlazak i ulazak u Kufu, ili je Ibnul-Eša’s jednostavno Husejnu, r.a., kasno poslao svoga izaslanika. Kako bilo, ova je vijest bila bolna i iznenađujuća po Husejna, njegovi su najbliskiji ljudi pobijeni, a oni koji su mu odavali podršku iznevjerili su. Husejn, r.a., je zato obavijestio svoje saputnike o razvoju događaja i dozvolio im da se vrate, ko je god htio, što većina i učini. S njim su ostali samo oni koji su ga pratili još od Hidžaza.[29]

Potom je sam stao rezimirati situaciju u odnosu na posljednje poražavajuće vijesti, i zaključio je da povratak predstavlja jedino rješenje. Isto je predočio svojim najbliţima, a s njim se odmah sloţio njegov najsatriji sin Alija.[30] Međutim, Akilovi sinovi su zauzeli suprotan stav i insistirali su da nastave put Kufe, pozivajući se na brigu i bol za svojim ocem o kojem su željeli saznati pojedinosti svršetka koji je doživio[31] Husejn je pred ovim emocionalnim pritiskom popustio od svoga stava, pa je rekao: ”Nema hajra u životu poslije njih,”[32] a ciljao je na svoje amidžiće. Jer, znao je da ostaviti Akilove sinove same znači prepustiti ih da ih smaknu, a ponadao se da će njegov ostanak s njima umanjiti rizik sukoba s Ibn Zijadom, dodajući još da će njegov ugled biti garant da se ne desi najgore. Usto, ohrabrivali su ga da nastavi prema Kufi i pojedini saputnici, govoreći da on nije poput Muslima ibn Akila i da će po njegovom dolasku u Kufu ljudi pohrliti njemu.[33]

Ibn Zijad je na drugoj strani poduzeo mjere za koje nije bilo nikakvog razloga osim da se lično dokaţe i iz ţelje za osvetom. Potom je vođi hiljadu konjanika El-Hurru ibn Jezidu naredio da se ulogori u Šerrafi, a kada vidi Husejna da ostane uz njega i ne dozvoli mu udaljavanje sve dok ne uđe u Kufu.[34] Husejn mu je prvo pokazao poruke i pisma koja je dobio u kojima se poziva u Kufu, a El-Hurr i njegovi saborci uznegiraše da imaju ikakve veze sa tim porukama.[35] Husejn međutim kategorički odbi da sa El-Hurrom ide u Kufu, a ovaj mu onda predloži da prođu putem pored Kufe, ali da ne krene nazad prema Medini. Tako će El-Hurr o događaju na svoj način pisati Ibn Zijadu, a Husejn će na svoj način pisati Jezidu.[36] I zaista, Husejn pristade da krene putem El-Aziba i Kadisije, pa se zaputio prema sjeveru Šama.[37] El-Hurr je krenuo zajedno sa Husejnom i uz put ga savjetovao da izbjegne sukob, podsjećajući ga na Allaha i pojašnjavajući mu da njegov ulazak u borbu znači njegovu neminovnu smrt.[38] Po Husejnovom dolasku u Kerbelu, dođe i Omer ibn Sa’d, sa Šemrom ibnul-Dževšenom i Husajnom ibn Temimom i s vojskom konjanika.[39] Ova vojska koja je bila pod Omerovim zapovjedništvom brojala je četiri hiljade boraca, a prvobitno je bila usmjerena prema Er-Reju gdje su krenuli u džihad protiv Ed-Dejluma, dok Ibn Zijad od Omera nije zatražio da se vrati za okršaj protiv Husejna. Omer ibn Sa’d je prvo bio odbio Ibn Zijadov zahtjev, ali mu je ovaj zaprijetio izolacijom, rušenjem kuće i ubistvom, pa je pod ovim ţestokim pritiskom pristao na ultimatum.[40] Kad je Husejn, r.a., zastao na Kerbeli i kada ga okruži četiri hiljade konjanika, upitao je za ime tog mjesta, pa kada mu odgovoriše, on reče: ”Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovo je mjesto muke i iskušenja (ar.: ker i bela’),”[41] a cjelokupno ovo područje nosi ime Et-Taff.[42]

Husejn je ovdje počeo pregovarati sa Omerom ibn Sa’dom, naglašavajući mu da je krenuo za Kufu po pozivu mnogobrojnih stanovnika. Pokazao mu je i dvije velike torbe u kojima su listovi sa prisegama Kufljana i brojem poruka u kojima ga pozivaju da dođe u Kufu. Omer ibn Sa’d na to napisa Ibn Zijadu šta je čuo i posla mu poruku sljedećeg sadržaja: ”U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog! Nalazim se na mjestu gdje se zaustavio Husejn, slao sam mu svoje izaslanike da ga pitaju gdje je krenuo i šta traži, pa je odgovorio: ’Pisali su mi stanovnici ove pokrajine i dolazili su mi njihovi izaslanici (pozivajući me), pa evo ja sam krenuo k njima.’” Kada Ibn Zijad pročita ovu poruku, izreče stih jednog pjesnika:

Sada kada ga se naše kandže dočepaju

Nada je u uspjeh, a nije vrijeme uzmicanju.

Potom odgovori Omeru ibn Sa’du sljedećom porukom: ”U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog! Stigla mi je tvoja poruka i potpuno sam razumio šta govoriš. Nego, ponudi Husejnu da dadne prisegu Jezidu ibn Muaviji, on i svi oni koji su s njim, pa ako tako učini, vidjet ćemo šta ćemo. Ves-selam.” Kada je Omer ibn Sa’d pročitao Ibn Zijadovu poruku, razočarao se i naljutio zbog Ibn Zijadove oholosti i nepopustljivosti, i shvatio je da on ne želi da ovo izađe na dobro.[43]

Husejn je imao pravo odbiti ovu ponudu, jer on je već bio odbio dati prisegu Jezidu dok je bio u Medini gdje uživa svo poštovanje i podršku, i izabrao je ovako, nakon čega je ubijen Muslim ibn Akil, pa je postupio drugačije nego su ga savjetovali. Kako na kraju da prihvati dati prisegu pod prijetnjom oružjem. Husejn je odbio prijedlog, ali kada je vidio napetost situacije i opasnost koja je vrebala, zatražio je da se sastane sa Omerom ibn Sa’dom[44] kojem potom predloži da mu dopuste jedno od troje:[45]

– da se vrati odakle je i došao,

– ili da ode u Šam i stavi svoju ruku u Jezidovu[46],

– ili da ga upute u bilo koju oblast među muslimane i da bude poput svakog od njih[47].

Husejn potvrdi svoju saglasnost da ode kod Jezida[48], a Omer ibn Sa’d se obradova sa Husejnovim prijedlozima i ponada se da će se Ibn Zijad složiti i time okončati napetu situaciju. Štaviše, napisao je pismo Ibn Zijadu opisujući situaciju kao skoro riješenu i da je mir gotovo uspostavljen, na njemu je samo da izrazi svoju saglasnost.[49] Ibn Zijad se bio gotovo složio da Husejna pošalje Jezidu, ali se umiješa Šemr ibn Zil-Dževšen koji je bio tu kada je došla poruka. On se usprotivi da ga pošalju Jezidu, rekavši da je najispravnije prvo od Husejna tražiti da izrazi pokornost Ibn Zijadu, tako da on ima ovlasti nad njim.[50] Ovo se Ibn Zijadu jako svidi, pa ga posluša i njega odredi da mu bude izaslanik do Omera ibn Sa’da kojem će iznijeti da Husejn prije svega treba priznati njegov vlast. Zahtjev bio ultimativan, Ibn Zijad nije prihvatao ništa drugo, a Šemra je ovlastio da ubije Omera ibn Sa’da ako odbije njegovu naredbu i da od njega preuzme zapovjedništvo.[51]

Pred Omerom su dakle bile tri opcije, ili da odbije Ibn Zijadov zahtjev pa da bude ubijen, ili da Husejn prihvati pokornost Ibn Zijadu, a to je ono što je Omer priželjkivao, ili da zahtjev odbije pa da se moradne boriti protiv njega. Husejnov odgovor na Ibn Zijadov zahtjev koji mu je predočio Omer bio je negativan, ali je htio pojasniti vojskovođama druge strane da on želi mir i da je spreman otići i priznati pokornost Jezidu. Međutim, ovi su to odbili i kategorično zahtjevali da se povinuje vlasti Ibn Zijada.[52]

Husejn je poznavao Ibn Zijada, znao je njegovu surovost, ubio je Hanija, Abdullaha ibn Baktra i Kajsa ibn Mushira… Također, on nije učinio ništa krupno i čudno da bi se od njega tražila pokornost Ibn Zijadu, niti je pokrenu vojsku protiv države, nego je jasno pokazao svoje stajalište. Čak im je i predložio da se povuče, čim je vidio vojsku i pobojao se da će izbiti sukob. Husejn, r.a., je inače bio posebno bogobojazan kada je bilo u pitanju prolijevanje krvi, i to još zbog njega. Dakle, nije postojao razuman razlog da iskaže svoju pokornost Ibn Zijadu. Uz to, pa on je Fatimin sin, Fatime kćerke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i sin jer Alije ibn Ebi Taliba, r.a., četvrtog pravednog halife, već je zašao u šezdesete, i njegova vrijednost i poloţaj mu ne dozvoljavaju da se pokori mladiću koji traţi slavu. A tražio je da iskaže pokornost Jezidu i to od samog početka previranja situacije, jer je znao njegova svojstva i ahlak.

Njegovo odbijanje pokornosti Ibn Zijadu dakle sigurno nije zbog onoga što navodi Brokleman, da je uživao imunitet kao Poslanikov, s.a.v.s., unuk, pa ga je to navelo na izbor koji je učino.[53] Omer ibn Sa’d je strahovao od izbijanja sukoba s Husejnom, pa mu je htio dati vremena, ali mu je došao čovjek koji ga obavijesti da je Ibn Zijad poslao Džuvjerija ibn Bedra et-Temimija sa naredbom da mu presječe vrat ako odbije ovaj okršaj.[54] Zato Omer još jednom ponudi Husejnu da prizna pokornost Ibn Zijadu, a ako odbije slijedit će rat. Bilo je to u četvrtak, devetog mjeseca muharrema. Husejn je zatražio vremena do sabaha, a već je znao da će biti ubijen, pa je ponudio svojim sljedbenicima da ga ostave i otkažu pokornost. Međutim, svi su oni redom bili uporni da ostanu i bore se s njim do kraja.[55]

Ibn Zijad je na drugoj strani poduzeo oprezne i oštre mjere kada je izašao do Nahile[56] u Kufi je postavio Amra ibn Hurejsa za namjesnika, i zatvorio je prilaz gradu tako da niko nije moga proći, jer je znao da pojedini Kufljani krišom odlaze Husejnu.[57] Njegovi strogi i nepopustljivi zahtjevi naspram Husejnovih realnih i prihvatljivih prijedloga jako su djelovali na El-Hurra ibn Jezida el-Hanzalija, jednog od velikih vojskovođa Ibn Zijadove vojske, da se priključio Husejnu.

Uz to, poručio je odredu Omera ibn Sa’da: ”Zar nećete prihvatiti ovo što vam se nudi (od Husejna), a tako mi Allaha, da vam je tražili nebrojenu vojsku i da sve ostavite radi njega, ne bi ga trebali odbiti.”[58] El-Hurr je svojim priključenjem Husejnu ustvari htio da očisti svoje postupke, jer je on bio razlog pa su spriječili Husejna od povratka u Medinu. Pored njega, Husejnu se prikloni i trideset ljudi iz odreda Omera ibn Sa’da.[59]

Kada osvanu, Husejn odluči da se bori, pa stade safati svoje vojnike. Imao je trideset i dva konjanika i četrdeset pješaka, Zuhejra ibnl-Kajjina je postavio na desno krilo, Habiba ibn Muzahira na lijevo, a bajrak je dao Abbasu ibn Aliji. Okrenuli su se leđima prema kućama, a naredio je da se postavi trske i drva iza kuća i da se zapali vatra, tako da ih ne iznenade s leđa.[60]

Na drugoj strani je Omer ibn Sa’d također raspoređivao vojsku, Amra ibn Hadždžadža ez-Zubejdija stavio je na desno krilo, umjesto El-Hurra ibn Jezida koji je prešao Husejnu, na lijevo je krilo postavio Šemra ibn Zil-Dževšena, dok je za vođu konjice postavio Uzra ibn Kajsa el-Ahmesija i za vođu pješadije Šebesa ibn Rebi’a er-Rejahija, a bajrak je dao Zuvejdu, njegovom štićeniku.[61]

Okršaj je počeo vemo brzo. Prvo su se ogledali sabljama, a vojsku Omera ibn Sa’da dočeka žestok otpor od strane Husejnovih boraca koji su se borili hrabro i riješeni da se u ovoj bici rastanu sa životom.[62] U početku bitke Husejn nije neposredno učestvovao, a vojska oko njega ga je štitila od napada, pa kada su izginuli svi koji su bili oko njega, iz protivničke vojske se niko nije htio ustremiti na Husejna, r.a. U redovima Omerove vojske nastupi komešanje, svako se bojao na svoja leđa natovariti grijeh Husejnovog ubistva, a najviše su priželjkivali da se preda.

Husejn, r.a, opet nije pokazivao znake slabosti i popustljivosti, naprotiv, pružao je neviđeno hrabar otpor, a Šemr ibn Zil-Dževšen se poboja da situacija neće izmaći kontroli, pa povika gromoglasnim tonom da im naređuje njegovu egzekuciju. Na ovo su odjednom navalili u grupi na Husejna, pa ga prvo sabljom udari Zura’ ibn Šurejk et-Temimi, a onda ga probode Sinan ibn Enes en-Nehai i odsječe mu glavu.[63] Navodi se također da su ubice bile Amr ibn Bettar et-Taglibi i Zejd ibn Rukade el-Hujeni[64] Također, zabilježeno je da je pomogao da ga dokrajče Šemr ibn Zil-Dževšen, a da je Huveli ibn Jezid el-Asbehi uzeo i odnio njegovu glavu Ibn Zijadu.[65]

Sva ova predanja se mogu razumjeti bez kontradiktornosti jer su svi spomenuti, po svoj prilici, učestvovali u Husejnovoj likvidaciji. Međutim, pouzdano se zna da je smrtonosni udarac Husejnu, r.a., zadao Sinan ibn Enes. Naime, zabilježeno je da je Eslem el-Menkari pričao: ”Ušao sam kod Hadždžadža, kad dođe Sinan ibn Enes, Husejnov ubica, stariji, zagasito smeđ, na njemu krna, dugog nosa, pjegav po licu. Stao je naspram Hadždžadža, koji ga pogleda i upita: ’Ti si onaj koji je ubio Husejna?’ Ovaj odgovori: ’Jesam!’ ’A kako si to učinio?’ – upita ga ponovo Hadždžadž, a ovaj odgovori: ’Pogodio sam ga kopljem i sasjekao ga mačem.’ Nato mu Hadždžadž kaza: ’Vas dvojica sigurno nećete biti zajedno na onom svijetu!’[66]

Ubijen je desetog mjeseca muharrema, 61. hidžretske godine[67], a isti dan je poginulo još sedamdeset i dva njegova saborca i osamdeset i osam ljudi iz Omerove vojske.[68] Nakon bitke, Omer naredi da niko ne ulazi kod Husejnovih žena i djece i da im niko ništa nažao ne učini.[69] Poslije je poveo Husejnove žene i djecu do Ibn Zijada, a ponijeli su mu i njegovu glavu.[70] U bici je zajedno sa Husejnom poginulo sedamnaest mladića iz Ebu Talibove porodice,[71] a vjerovatno najpreciznije su nabrojani u predanju koje prenosi Ebu Mihnef,[72] koje je inače podudarno sa vjerodostojnim lancima prenosilaca, kao i predanje sa imenima koje prenosi Halifa,[73] koje ne sadrži imena oko kojih nema saglasnosti.[74] Poginula su peterica Husejnove braće: Abbas, Džafer, Abdullah, Osman i Muhammed. Poginula su i njegova dva sina: Alija Stariji i Abdullah, kao i djeca Husejnovog brata Hasana: Ebu Bekr, Abdullah i Kasim. Od Akilovih sinova ubijeni su: Džafer, Abdurrahman i Abdullah, od sinova Muslima ibn Akila pali su: Abdullah i Muhammed ibn Ebi Seid ibn Akil, i od sinova Abdullaha ibn Džafer ibn Ebu Taliba: A’un i Muhammed. Omer ibn Sa’d poveo je Husejnovu porodicu, žene i djecu, do Ibn Zijada, a među njima je bio i Husejnov sin Alija koji nije učestvovao u bici zbog bolesti, i cijelo vrijeme bitke nije imao snage ni da ustane.[75]

Kada su dovedeni, Ibn Zijad im je odredio zasebnu i izdvojenu kuću i obavezao da im se redovno nosi hrana i odjeća.[76] Pojedina predanja spominju da je Ibn Zijad dao se pogube svi koji su bili odrasli, ali neka druga kazuju kako su našli Aliju ibn Husejna koji je već bio odrastao i da je Ibn Zijad naredio da ga pogube, ali je Alijina sestra Zejneb stala u njegovu odbranu i zaklanjala ga sve dok ga nisu poštedili[77]. Inače, poznato je da je Alija ibn Husejn umro 94. godine po Hidžri, kao priznati šerijatski pravnik, što znači da je on kada mu je ubijen otac imao preko dvadeset godina. Sigurno je, da nije bio već zreo mladić, ne bi se uspio pročuti kao poznati učenjak Medine, niti bi mogao imati sina Ebu Džafera Muhammeda koji je prenosio od Džabira ibn Abdullaha (umro u svojoj 72. godini)[78] Ibn Hadžer opet tvrdi da je Alija ibn Husejn na dan Kerbele imao dvadeset i tri godine.[79]

Oko Husejnovog ubistva su se kroz razna predanja ispredale mnoge odvratne laži o prirodi, Zemlji i nebesima, do te mjere da bi neko ko ne zna činjenice pomislio da je on vrijedniji od vjerovjesnika i poslanika, i od ashaba Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije i drugih Poslanikovih, s.a.v.s., najbližih sljedbenika. Bože sačuvaj da imalo umanjimo njegovu vrijednost i prava kao Poslanikovog, s.a.v.s., unuka za kojeg se zna da ga je volio, a i mi ga tako mi Allaha volimo, i tužni smo zbog njegovog ubistva, ali ne precjenjujemo one koje volimo, niti zakidamo one koje mrzimo. Mjera nam je uvijek Kur’an i sunnet. Mnoga je ulema upozorila na izmišljene legende koje se pronose sa koljena na koljeno kazujući o Husejovom ubistvu[80]. Tako Ibn Tejmije navodi sljedeće: ”Većina predanja koja kazuju o Husejnovom ubistvu su obična laž, tipa ”nebo je kišilo krv”, ”crvenilo neba se počelo vidjeti na nebu tek poslije toga dana”, što je čista besmislica jer za crvenilo neba postoji priodni razlog. Ili ”nije podignut kamen, a da ispod njega nije bilo svježe krvi” što je također čista laž. Dok je ono što navodi Zuhri, da nije niko ostao od Husejnovih ubica, a da nije kažnjen već na dunjaluku, sasvim moguće, jer grijeh kojeg najprije stigne kazna je nepravedno silništvo. A Husejnovo ubistvo je očita nepravda i nasilje.”[81]

Ibn Kesir je o laţnim predanjima kazao sljedeće: ”Mnoga su predanja ubačena kao čista laž i apsurdnost, tipa, da je Sunce taj dan zaklonjeno pa su se ukazale zvijezde, ili da nije podignut kamen, a da ispod njega nije bilo svježe krvi, ili da se nebo zacrvenjelo, ili da su sunčane zrake bile crvene poput krvi, ili da je nebo izgledalo kao da je zakvačka, ili da su planete udarale jedne drugu, ili da je nebo kišilo krv, ili da nije podignut kamen u Kudsu, a da ispod njega nije bilo krvi… Ima i drugih sličnih laži i izmišljotina od kojih nema ni trunka istine.”[82]

Na kraju, spomenut ćemo da je između ostalih mudžiza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ono što je nagovijestio o Husejnu, kada je rekao da će biti ubijen nadomak rijeke Eufrat.[83]

Ko je odgovoran za Husejnovo ubistvo

Opće je poznato da je sud o nečemu dio onoga kako je to predstavljeno, a da bi zauzeli ispravan sud u pogledu odgovornosti za Husejnovo ubistvo nužno je predstaviti sve strane koje su imale određenog udjela u ovom činu. Naime, u ovome ubistvu učestvovalo je nekoliko strana, a vjerujemo da ćemo rezimiranjem uloge i precizne odgovornosti svake od ovih strana uz Allahovu pomoć utvrditi činjenice. Može se reći da su saučesnici u ubistvu podijeljeni u tri grupe.

Stanovnici Kufe

Kufljani[84] čine prvu grupu, jer su oni autori poruka i pisama poslanih poslanih Husejnu, r.a., dok je još bio u Medini, u kojima ga podstiču i otvoreno zovu da napusti Medinu i dođe k njima, što je on na kraju i učinio, I pored savjeta da ne ide i upozorenja koja je dobijao od strane ashaba. Kada je Ibn Zijad postavljen za namjesnika Kufe, ovi su isti Kufljani prestali podržavati Husejna i, štaviše, uključili su se u vojsku koja se borila protiv njega i koja ga je ubila. Zato je Ibn Hadžer ovako zaključio o Kufljanima: ”Većina ga nije podržala, neki što su tako i željeli, a neki iz straha.”[85]

Kada su Husejn i njegovi saputnici sreli vojsku Kufe, pozvali su njihove prvake, a Husejn je rekao: ”O Šebse ibn Rebi’a, o Hedždžare ibn Ebdžere, o Kajse ibnul-Eša’se, o Jezide ibn Harise, zar mi niste pisali: ’Vrijeme je sazrelo, i zazelenjela je okolina[86], i skupina je postala mnogobrojna, i ako nam dođeš doći ćeš svojoj spremnoj vojsci, zato dolazi!’” Ovi odvratiše: ”Nismo to rekli!” A Husejn kaza: ”Slava neka je Allahu, a Allahom se kunem da jeste. Ljudi, ako me mrzite, pustite me onda da idem gdje meni odgovara.”[87]

Recimo da su neka od pisama sa imenima poslatim Husejnu namješteni falsifikati, ali kako mu je onda onoliki broj Kufljana dao prisegu preko Muslima ibn Akila koji je zbog toga Husejnu i napisao poruku u kojoj ga podstiče da hitno dođe u Kufu?! Zbog ovog njihovog čina prema Husejnu,r.a., vjerovatno im dolikuje opis kojim ih je opisao El-Muhtar ibn Ebi Ubejd es-Sekafi, kojeg je Ibn Zubejr nakon Husejnovog ubistva upitao o stanovnicima Kufe, a on mu je odgovorio: ”Oni su svojim vođama javno odani, a tajnosti su im neprijatelji.” Ibn Zubejr mu na ovo odvrati riječima: ”To je svojstvo loših robova, kad su pred nadređenim poslušni su, a kad ih ne vide, psuju ih i proklinju.”[88]

Nije čudno da su stanovnici Kufe opisivani ovako teškim izrazima prevaranstva i izdaje jer poznato je da među njima ima dosta grupacija između Arapa beduina, protivnika Alije, otpadnika i raznih ekstremista. Tako je Ummu Seleme, r.a., jednoj delegaciji iz Kufe kazala: ”Jeste li vi oni koji vrijeđate Vjerovjesnika, s.a.v.s.?” Oni odgovoriše: ”Ne znamo nikoga da vrijeđa Vjerovjesnika, s.a.v.s.” A ona kaza: ”Naprotiv, zar vi ne proklinjete Aliju i proklinjete one koji ga vole, a njega je volio Allahov Poslanik, s.a.v.s.”[89] Ova je grupa bila ona što proklinje Aliju, r.a.

Na postojanje sličnih frakcija poput onih koje ne znaju Husejnova prava i otpadnika u Ibn Zijadovoj vojsci ukazuje i slučaj kada je jedan vojnik povikao prema Husejnovom logoru: ”Ima li među vama Husejna?” Odgovorili su: ”Ima.” A ovaj reče: ”Raduj se kazni u vatri?” A Husejn odvrati: ”Naprotiv, radujemo se Gospodaru Milostivom, Koji se zauzima za nas i uslišuje nam dove.” Upitali su poslije ovog jahača ko je, a on reče: ”Ja sam Ibn Huvejze[90] a Husejn prouči dovu: ”Allahu moj, prikuči ga vatri.” Malo poslije njegova jahalica poskoči i zbaci ga sa sebe, ali mu ostade jedna noga zakačena, a jedan očevidac veli: ”Allaha mi, samo mu je noga ostala na jahalici.”[91]

Bilo je u vojsci Ibn Zijada onih koji su ga direktno gađali strijelama, prije nego je ubijen.[92] A kada je Husejn osjetio da su ga riješili ubiti, zatražio je od onih koji su mu bili u blizini da mu daju odjeće koja im nije trebala, da bi je obukao ispod svoje odjeće, pretpostavljajući da će mu pokidati odjeću kada ga se domognu. Pa kad su mu donijeli odjeću, pocijepao ju je na nekoliko mjesta i obukao je ispod svoje. I zaista, kada je pao kao šehid, navalili su na njega i strgli njegovu odjeću.[93]

Ima još primjera koji ukazuju na neznanje i otpadništvo koje su pokazivali pojedini Kufljani učesnici vojne protiv Husejna, r.a. Ebu Redža’ el-A’taridi naime spominje da im je došao jedan komšija iz Kufe i rekao: ”Jeste li vidjeli ovoga razvratnika sina razvratnika, Allah ga je ubio,” a mislio je na Husejna ibn Aliju, r.a., pa je Allah dao da ovoga pogode dvije (vatrene) strijelice u oči, od čega je oslijepio.[94] Također, ashabi, r.a., su optužili Iračane za Husejnovo ubistvo, a Ummu Seleme, r.a., je, kada joj je stigla vijest o njegovoj smrti, prizvala proklestvo na njih, rekaviš: ”Ubili su ga, Allah Uzvišeni njih ubio, prevarili su ga i izdali, Allah ih prokleo.”[95]

Ibn Omer, r.a., je bio jednom upitan od strane nekih Iračana o propisu vezanom za krv komarca, pa je odgovorio: ”Zaista ste čudni vi Iračani, ubijete sina kćerke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa pitate o propisu krvi komarca.”[96] A u hutbi koju je održao, Sulejman ibn Sard, r.a., potvrdio je odgovornost Kufljana za Husejnovo ubistvo, rekavši da su oni tome bili neposredni razlog.[97]

Na drugoj strani, bilo je i onih koji su tražili opravdanje za postupke Kufljana, predstavljajući ih neutralnim i nemoćnim, poput Abdulmuni’ma Madžida koji je rekao: ”Ne optužujemo stanovnike Kufe za izostanak njihove podrške jer nisu mogli ništa učiniti ispred snažne vlasti Umejevića.”[98] Ali ovo ovo ne stoji iz prostog razloga što su Kufljani sami odustali od obećanja da će podržati i pomoći Husejna, a kada im je došao, postavili su se kao posmatrači, sa očima punim suza, baš kako ih je i opisao pjesnik Ferezdek: ”Oni su ljudi čija su srca s tobom, a sablje protiv tebe.”[99] Nadalje, Iračani nisu nisu pomogli ni Husejnovom ocu, Aliji, r.a., a nosili su njegovu prisegu na svojim vratovima i on im je bio vaţniji od Husejna kojem nisu dali prisegu.

U Iraku su bili Husejnovi pojedini podanici i vođe, a poruke koje su napisali smutljivci i ljudi skloni zlu prevarile su ga, pa im je otišao sa porodicom. Protiv njega su se poslije borili samo Iračani.[100]

Muahmmed Kurd Ali ovako kazuje o njihovoj odgovornosti: ”Kufljani su nakon što su prevarili Aliju i njegovog sina Hasana, stali mamiti Husejna da im dođe, kako bi mu pružili podršku da Jezidu oduzme hilafet. Ali oni su ga prevarili, a kada je došao u Kerbelu, izdali su ga…”[101]

Čini se da je njihov odnos prema Husejnu, r.a., koji je na kraju doveo do njegovog ubistva, najbolje opisao El-Bagdadi kada je rekao: ”Po njima su nastale izreke: ”škrtiji od Kufljana” i ”nevjerniji od Kufljana”, a od njihovih prevara najpozantije su tri: Kada je ubijen Alija, r.a., dali su prisegu Hasanu, ali su ga obmanuli u jednom od sokaka grada, gdje ga je probo (kopljem) Sinan el-Džafi. Druga je ona kada su pisali Husejnu, pozivajući ga da dođe u Kufu i da ga podrže protiv Jezida, pa im se on odazvao i došao, a kada je stigao na Kerbelu, izdali su ga i stali u redove Ubejdullahove vojske i borili se protiv njega. Tako je ubijen i on i većina i njegovih bližnjih. Treća je njihova prevara učinjena Jezidu ibn Aliji ibn Husejnu, raskinuli su prisegu koju su dali i izručili ga na vrhuncu bitke.”[102] Mnogi su savremenici, kako pripadnici ehli-sunneta tako i šiije, osudili Kufljane sa izdaju Husejna, kao glavne krivce za njegovo ubistvo. Kazim el-Ihsai en-Nedţefi je rekao sljedeće: ”Vojska koja ja izašla na Husejna, r.a., brojala je tri stotine hiljada boraca, svi iz Kufe, nije među njima bilo nikoga iz Šama, iz Hidžaza, iz Indije, iz Pakistana, iz Sudana, iz Egipta, niti cijele Afrike. Svi su bili Kufljani samo iz različitih plemena.”[103]

Husejn Korani je rekao sljedeće: ”Kufljani nisu ostali samo na distanciranju od imama Husejna, naprotiv, skloni su mijenjanju stavova, zazeli su treću poziciju – okrenuli su se i požurili stići na Kerbelu u rat protiv imama Husejna, r.a. A na Kerbeli su se takmičili ko će napraviti više poteza koji će zadovoljiti šejtana, a rasrditi Milostivog.”[104] Na drugom je mjestu rekao rekao također: ”Nalazimo i drugi njihov stav koji pokazuje licemjerstvo Kufljana, kada je došao Abdullah ibn Huvejze et-Temimi te stao ispred Husejnove skupine i povikao: ’Je li među vama Husejn?’ A on je iz Kufe, do juče je bio Alijin, r.a., sljedbenik, a može biti da je i jedan od onih koji su pisali imamu Husejnu, ili od onih koji su bili u Šebesovoj skupini koji su mu slali poruke, sada govori: ’O Husejne, veseli se kazni u Vatri.’”[105]

Ajetullah Murteza Mutahhiri kaže sljedeće: ”Kufljani su nedvojbeno bili sljedbenici Alije, a oni koji su ubili Husejna su upravo ta stranka.”[106] Dževad Muhdisi navodi sljedeće: ”Imam Alija, r.a., zbog ovih je razloga (nevjernosti Kufljana) dva puta bio u neprilici, imam Husejn, r.a., se opet suočio s njihovom izdajom, kod njih je nepravedno ubijen Muslim ibn Akil, Husejn je žedan ubijen na Kerbeli, nadomak Kufe, od strane vojske iz Kufe[107]

Husejn ibn Ahmed el-Buraki en-Nedžefi navodi da je El-Kuzvejni rekao sljedeće: ”Ono zbog čega smo kivni na Kufljane je zato što su uvrijedili i ubili Husejna ibn Aliju, alejhima-s-selam, nakon što su ga prethodno pozvali da im dođe.”[108]

Muhsin el-Emin kaže sljedeće: ”Husejnu je dalo prisegu dvadeset hiljada Iračana, koji su ga poslije izdali i napali. Kada su ga ubili, Husejnova prisega im je bila za vratom.”[109]

Vojskovođe

Vojskovođe koje su predvodile odrede kufljanske vojske nesumnjivo su među najodgovornijim za Husejnovo ubistvo. Na prvom mjestu Ubejdullah ibn Zijad koji snosi veliki teret neposredne odgovornosti. On je došao u Kufu po nalogu Jezida ibn Muavije, a došavši tamo zatekao je nestabilnu situaciju koja samo što nije izmakla kontroli državne uprave. Ibn Zijad se odmah dao u sprovedbu plana koji je za prevashodni cilj trebao povratiti ingerencije upravnog aparata države, i to kroz uklanjanje svih onih koji su prouzrokovali unutrašnju krizu. Prvo su uhapšene dvije najistaknutije ličnosti koje su djelovale u Kufi, Muslim ibn Akil, koji je bo prvi Husejnov zamjenik, i njegov pomoćnik Hani ibn Urve, lider poznatog plemena Murad. Ibn Zijad je s njima završio po kratkom postupku, naredivši da se pogube, čime je uveliko povratio izgubljeni respekt države. Ovime je poslao jasnu opomenu svima koji su u Kufi podržavali Husejna kao i znak rješenosti da se s njima razračuna na još gori način nego što je to učinjeno s njihovim vođama – dovoljno je bilo dakle da se pokaţe bilo kakva inicijativa ili čin koji aludira na suprostavljanje državi. Jezid ibn Muavija je pozdravio Ibn Zijadov postupak, štaviše nije krio da je oduševljen njegovom odlučnošću, a tako mu je i napisao u narednoj poruci: ”Nećeš se više računati osim da budeš kako volim, uradio si odličan posao, izvršio si napad odlučno i odvažno, zadovoljio si u potpunosti, i potvrdio si moje mišljenje i stav o tebi…”[110]

Ali ovaj uspjeh koji je Ibn Zijad postigao u sređivanju situacije bio je po njegovm mišljenju ograničen jer je Husejn putovao prema Kufi. Allahov kadar je iznad svega, a On je odredio da je Muslim ibn Akil ubijen dan poslije Husejnovog pokreta iz Medine za Kufu, a vjerovatno bi njegova odluka bila drugačija da je do njega došla ova vijest prije puta. Ibn Zijad je poduzimao sve mjere da Husejn ne uđe u Kufu, jer je znao da bi njegov ulazak u grad prouzročio konsekvence koje je vrlo teško i pretpostaviti. Povukao je odgovarajuće mjere kako bi Husejna zadržao što dalje od Kufe, i to je bio njegov prvi jako uspješan taktiči potez. A kada se Husejn suočio s novonastalom situacijom, traţio je najrealnije rješenje, da se vrati prema Medini, ili da se zaputi u bilo koju drugu muslimansku pokrajinu, ili da ode ravno do Jezida.

Ibn Zijad se bio skoro složio s njegovim prijedlogom, ali se umješao Šemr ibn Zil-Dževšen[111] koji ga nagovori da prije svega zahtjeva od Husejna da mu oda svoju pokornost. Izgleda da je Ibn Zijad ovdje vidio još jednu priliku da postigne drugi taktički uspjeh kao lider, pa je naložio vojskovođi Omeru ibn Sa’du da ode kod Husejna i ultimativno traži navedeni zahtjev, a ako odbije, da ga likvidira. Također, Šemrov prijedlog se vjerovatno podudario s Ibn Zijadovom dubokom željom za dominacijom i strahovladom, jer se inače ne bi tako brzo s tim složio. Ibn Zijad je ovdje morao udovoljiti jednom od Husejnovih zahtjeva, ili da ga pusti da ide Jezidu, ili da se zaputi prema nekom trećem mjestu, jer u svakom slučaju neće ući u Kufu. Ibn Kesir je povodom toga rekao sljedeće: ”Od njegove smionosti je i to što je rješavao situaciju poslavši po Husejna da dođe pred njega, iako je poslije toga ubijen, a obaveza mu je bila da udovolji na jedan od zahtjeva koje mu je izložio…”[112] Ibn Salah je u svom djelu ovako zaključio: ”Sigurno je da je naredbodavac u bici protiv Husejna koja je završila njegovim ubistvom bio Ibn Zijad.”[113] A Jusuf el-A’šš je opet kazao: ”Obavezni smo reći da je prvi krivac za Husejnovo ubistvo bio Šemr, a potom Ubejdullah ibn Zijad.”[114] Ibn Zijada su osudili za njegov gnusni postupak i oni koji su mu bili najbliži, tako mu je njegov rođeni brat Osman ibn Zijad rekao: ”Zaista bih volio da svaki Zijadov potomak ostane pognutog nosa sve do Smaka svijeta, samo da Husejn nije ubijen…” I tako mi Allaha, ovo Ubejdullah ibn Zijad potvrdno prešuti.[115]

Inače, Ibn Zijadova odgovornost za Husejnovu smrt ostavila je neizbrisiv trag kod muslimana, i na kraju je i sam platio glavom zbog onoga što je tada učinio, Allah mu je pripremio osvetu preko istih ubica i u gotovo identičnim prilikama.[116]

Omer ibn Sa’d ibn Ebi Vekkas

Ibn Zijad je kao namjesnik Kufe imao konačnu odluku, ali je određena odgovornost ostala na izvršitelju njegovih naredbi, vojskovođi Omeru ibn Sa’du. Sin je oca kojeg ne treba posebno predstavljati, plemenitog ashaba i jednog od deseterice kojima je obećan Džennet, vještog konjanika u bitkama i jednog od najdražih ljudi Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Sa’dov sin Omer nije bio rođen u doba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a iz poznatog hadisa koji je izrečen na oprosnom hadžu znamo da nije imao drugog nasljednika osim jedne kćerke.[117] Omer je inače brzo napredovao kao vojskovođa, a bio je jedan od najodanijih savjetnika Umejevićima. Prije Husejnovog dolaska on je bio na čelu četiri hiljade spremnih boraca koji su se trebali zaputiti u osvajanje Ed-Dulejma, pa je Ibn Zijad istu vojsku okrenuo protiv Husejna. I pored njegovih rodbinskih veza s Husejnom, izgleda da je želja za pozicijom vođe prevladala u njegovom konačnom izboru. Izgleda da je spočetka prihvatio preporuku jednog od savjetnika da se povuče sa položaja vojskovođe, te je Ibn Zijadu poslao prijedlog da ga posted rukovodeće pozicije i da na njegovo mjesto postavi nekog od prvaka Kufe. Međutim, Ibn Zijadovoj predostrožnosti nije promakao momenat koji je bio od ključne važnosti, da lično Omer ibn Sa’d bude na čelu vojske koja treba presresti Husejna. To bi imalo svoju težinu i poseban znak kod vojske. Da bi Omera totalno odvratio o pomisli na ostavku, Ibn Zijad mu je priprijetio da će mu zastalno oduzeti poziciju vojskovođe, našto se on povinovao zahtjevu i poveo vojsku u susret Husejnu. Njegovu želju za vođstvom pokazuje i drugi slučaj koji je vezan za njegovog oca, r.a. Naime, kada se desila smutnja i Osmanovo, r.a., ubistvo, nastali su sukobi i netrpeljivost među muslimanima, a Sa’d ibn Vekkas se nije htio prikloniti nijednoj strani, nije prišao ni Alijinim, ni Muavijinim sljedbenicima. Pripremio je stado svojih deva i izašao iz Medine, a dok je boravio izvan grada, došao mu je sin Omer. Kada ga je vidio kako jaše približavajući mu se, rekao je: ”Allahu se utječem od zla ovoga jahača.” Sin mu Omer, sjaha i reče: ”Došao sam do tvojih ovaca i deva, a ostavio sam ljude da se prepiru oko toga ko će preuzeti vođstvo!” A Sa’d mu na to odvrati: ”Ušuti, zaista sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ’Allah uistinu voli bogobojaznog, neovisnog od ljudi i povučenog.’[118]

Ipak, u predanjima koja su došla do nas nalazima da je Omer ibn Sa’d nastojao da Husejn i Ibn Zijad postignu rješenje na obostrano zadovoljstvo, a koje će njega poštedjeti borbe protiv Husejna. U stvarnosti je Omer ibn Sa’d sa sebe pokušao sklonuti odgovornost za Husejnovo ubistvo i prebaciti ga na Ibn Zijada, što nalazimo u predanju od Uvvane. Ibn Zijad je nakon Husejnovog ubistva pozvao Omera i pitao ga za poruku koju mu je poslao s naredbom da po potrebi smakne Husejna, a Omer mu je odvratio: ”Poruka se zagubila dok sam bio zauzet ispunjavanjem tvojih naredbi.” Ibn Zijad mu reče: ”Obavezno je nađi!” A Omer će ponovo: ”Nema je!” ”Tako mi Allaha, donijet ćeš mi je!” – ponovo će Ibn Zijad, a Omer odvrati: ”Data je, tako mi Allaha, starim ženama Kurejševićkama u Medini, da im je čitaju i kao (moja) isprika. A ja sam te, tako mi Allah, savjetovao u pogledu Husejna toliko, da sam svoga oca Sa’da toliko savjetovao, upotpunio bi njegova prava koja ima kod mene.”[119]

Ako promotrimo predanje koje bilježi Ibn Sa’d, a u kojem se navodi da je Ibn Muti’ izgrdio Omera ibn Sa’da zbog Husejnovog ubistva, pa mu je Omer odgovorio: ”Događaji su bili određeni sa nebesa, a ja sam nudio rješenje svome amidžiću (Husejnu) prije samog događaja, ali on je odlučno odbio.”[120] Naravno, nije ovdje bilo nikakvog rješenja koje bi Omer ibn Sa’d mogao ponuditi Husejnu osim da se povuče u mrkloj noći i ode gdje želi, s Omerovom garancijom da ga neće pratiti. Ovo pojačava neka mišljenja po kojima je Husejn primao Omera ibn Sa’da nekoliko noći u kojima su dugo razgovarali.[121] Bez obzira na njegovo kajanje koje je poslije iskazivao, Omer se ipak ne moţe osloboditi odgovornosti za Husejnovo ubistvo, i to kao osoba koja mu je u tom trenutku bila među najbliskijim ljudima. Međutim, njegova uloga vojskovođe koji bespogovorno izvršava naredbe, slijepa poslušnost naredbodavcu Ibn Zijadu, te ljubav za vođstvom naveli su ga na ovaj zločinački čin. Zato je Ahmed o njemu kazao: ”Od njega se ne može ništa prenositi, jer on je bio na čelu vojske i vođa krvoprolića.”[122]

Allah, dž.š., osvetio je ubice sina Poslanikove, s.a.v.s., kćerke, poslavši na njih diktatora i prevaranta El-Muhtara ibn Ebi Ubejda es-Sekafija, koji je tragao za Husejnovim ubicama i na kraju ih sve pobio. Ovim se ostvarilo snoviđenje poznatog tabiina Eš-Šabija koji je rekao: ”Vidio sam u snu kao da su neki ljudi sa bajonetima sišli s neba, pa stadoše tražiti Husejnove ubice, i nije malo prošlo, kad dođe El-Muhtar i sve ih pobi.”[123]

Jezid ibn Muavija

Optužbe koje su usmjerene prema Jezidu ibn Muaviji kao onom koji praktički nosi odgovornost za Husejnovo ubistvo treba posebno promotriti. Jezid je kao što je poznato bio halifa muslimana kojem su ljudi iskazali pokornost i koji je kao takav ostao priznat od većine ashaba i tabiina u gotovo cijelom području islamske države sve do smrti. Dvojica ashaba su mu odbili dati prisegu, i to Husejn ibn Alija i Abdullah ibn Zubejr, a njima su Kufljani upućivali pozive da im dođu. Husejn je poslije, kako smo ranije naveli, krenu put Kufe vođen pozivom od strane Muslima ibn Akila koji mu je prethodno napisao poruku da su mu mnogi dali prisegu i da se situacija razvija u pozitivnom smjeru. Valja primjetiti koji je stav prema Husejnu, koji je otvoreno odbio dati prisegu, zauzeo Jezid ibn Muavija od kako je preuzeo funkciju halife. Naime, za cijeli period od četiri mjeseca, šabana, ramazana, ševala i zalu-kaideta, Jezid nije ni pokušao poslati vojsku da uhapsi dvojicu svojih oponenata, Husejna i Ibn Zubjera, nego je pustio da stvari idu svojim tokom kao da ga uopće ne zanima ni njihovo protivljenje ni njihova beja. Izgleda da je Jezid htio nastaviti stazom svoga oca sprovodeći politiku blagosti do krajnjih granica, ali i izvršavajući očevu oporuku da bude milostiv prema Husejnu i da mu oda prava kao rodbini Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Jezid je bio usredočio svoju pažnju prema Iraku, i to posebno prema Kufi u kojoj su pojedini događaji ukazivali na pogoršanje tamošnjeg stanja, upozoravajući da može buknuti u front u samoj unutrašnjosti države.[124] Shvatajući ozbiljnost situacije, imenovao je svoga amidžića Ibn Zijada namjesnikom Kufe, a ovaj je svojom mudrošću i odlučnošću brzo korigirao stanje i zavladao situacijom, što je Jezid ocijenio kao veliki podvig.[125]

Također, Jezid nije bio ravnodušan prema Husejnovim inicijativama, a kada je čuo da je riješio krenuti put Kufe, napisao je Ibn Zijadu poruku sljedeće sadrţine: ”Saznao sam da Husejn putuje prema Kufi, a s tim čovjekom dolaze kušnje tvoga vremena, pored ostalih vremena, i kušnje tvoje pokrajine, pored ostalih pokrajina. Ti si iskušan njime pored ostalih podanika, pa imaš priliku, ili da se oslobodiš, ili da ponovo postaneš rob, pa da robuješ kao pravo roblje.”[126] ”Postavi osmatračnicu i stražu, nadgledaj i pazi sve što je sumnjivo, i privedi ko ti je sumnjiv, ali se ne bori osim protiv onoga koji se bude borio protiv tebe. Piši mi vijesti o svemu što se dogodi. Ves-selamu alejke ve rahmetullah.”[127]

Ako pogledamo prvi dio Jezidove poruke, osjetit ćemo kao da Ibn Zijada upućuje koji položaj i vrijednost posjeduje Husejn, tako se bar razumiju njegove riječi: ”S tim čovjekom dolaze kušnje tvoga vremena, pored ostalih vremena, i kušnje tvoje pokrajine, pored ostalih pokrajina. Ti si iskušan njime pored ostalih podanika.” Da je imao namjeru ubiti Husejna, ne bi svome podaniku pisao na ovako pomalo preplašen i upozoravajući način, a sa druge strane, njegovo veličanje Husejna opet nije ciljao da Ibn Zijada podstakne na maksimalnu pripravnost, jer je dobro znao da s njim dolazi mali broj ljudi. Upozoravajući ga na respekt i važnost koju Husejn uživa, istovremeno mu je naređivao oprez i krajnju predostroţnost, jer ne smije pokazati i ni najmanju nesmotrenost i nedostatak mudrosti, pa da Husejn uspije ući u Kufu. Tako će zadržati svoju vlast, u suprotnom, vratit će se svojim korijenima kao rob, tj. majci njegovog oca koja je bila ropkinja, i izgubit će sve ovlasti koje je imao. Dakle, ništa u njegovoj poruci nije aludiralo da od Ibn Zijada traži razračunavanje i Husejnovo ubistvo. Naprotiv, drugi dio njegove poruke nosi jasnu naredbu upućenu Ibn Zijadu da se ne bori ni s kim osim sa onima koji ih napadnu. Uz to, podvukao je da traži redovna izvješća o svakom novonastalom događaju, što znači da konačnu odluku Jezid ostavlja u vlastitoj ingerenciji. Ova su pisma inače poslana dok je Husejn putovao ka Kufi. Kada se Husejn približio Kufi, zatekao je Ibn Zijadove mjere predostrožnosti, koje smo prethodno spomenuli, a potom mu je u susret došao Omer ibn Sa’d na čelu četiri hiljade boraca. Oni su Husejna i njegove saputnike sproveli do Kerbele, i stigli su u četvrtak, trećeg muharrema.[128]

Pregovori između njega i Ibn Zijada trajali su sve do desetog muharrema. Strana koja je stala u odbranu Jezida ovdje kaže da je od kada je Husejn stigao i kada je ubijen prošlo nedjelju dana, a da vijest iz Kufe dođe do Damaska bilo je potrebno dvije nedjelje. Dakle, Ibn Zijad je sam donio odluku koja je dovela do Husejnovog ubistva, ne tražeći od Jezida nikakva uputstva ni savjete. Ista strana navodi da to potvrđuje i sam Jezid kada je uvjeravao Husejnovog sina Aliju da nije znao ništa o napadu na njegovog oca, sve dok mu nije došla vijest o njegovoj pogibiji. Na osnovu navedenih argumenata oni zaključuju kako Jezid nije znao šta je Ibn Zijad pripremio i što je dovelo do Husejnovog ubistva, a ovome dodaju činjenicu koju smo ranije spomenuli, da su svi ashabi odgvornost pripisali Iračanima. Pored toga, kako kaže strana koja brani Jezida, ne nalazimo da je ijedan ashaba optužio Jezida kao neposrednog krivca, što potkrijepljuje konstataciju da on nije izdao niti podstakao na kobni scenarij. Naravno, ove su konstatacije zasnovane na iskazima koji postoje, a ono što ljudska prsa kriju samo Allah, dž.š., zna. Mi sudimo prema onome što vidimo, a Allah će svoditi račune i za tajno i za javno. Zato je šejhul-islam Ibn Tejmijjje ovako kazao o Jezidu: ”Nije naredio Husejnovo ubistvo, niti je pokazao ikakav znak sreće što je ubijen.”[129]

Na drugom mjestu komentira sljedeće: ”Nije naredio Husejnovo ubistvo po koncenzusu učenjaka koji proučavaju predanja, nego je napisao Ibn Zijadu da ga spriječi u preuzimanju liderstva nad Irakom. Husejn, r.a., je opet mislio da ga Iračani podržavaju i da će biti dosljedni onome što su mu pisali… Kada ga je presrela nepravedna vojna skupina, zatražio je da ide Jezidu, ili da se zaputi na neutralno mjesto, ili da se vrati u Medinu. Ali, nisu mu omogućili ništa od toga, sve dok ga ne uzmu kao zarobljenika. On je to odbio, pa su se nepravedno borili protiv njega dok nije pao kao šehid, r.a. Kada je ovo Jezid čuo, vidjelo se da je pogođen time, u njegovoj se kući tugovalo i plakalo. I nije uzeo sebi žene kao zarobljenice, nego je cijelu Husejnovu porodicu lijepo primio i dao im darove, sve dok ih nije vratio njihovoj kući (u Medini).”[130] I rekao je također: ”Više prenosilaca prenosi da Jezid nije naredio Husejnovo ubistvo, niti je to imao za cilj, nego je gledao kako će mu odati počast i dužno poštovanje, kao što mu je to naredio otac Muavija, r.a.”[131] Ibn Tolun je o Jezidu napisao sljedeće: ”On nije ubio Husejna, niti je naručio njegovo ubistvo, niti je bio zadovoljan da se ubije, ništa od ovoga on nije relizirao i nije nikako dozvoljeno smatrati suprotno.”[132] A Et-Tajib en-Nedždžar navodi sljedeće: ”Odgovornost za Husejnovo ubistvo pada na Ubejdullaha ibn Zijada, Šemmera ibn Zil-Dževšena i Omera ibn Sa’da ibn Ebi Vekkasa, a Jezid za to ne snosi ni najmanju odgovornost i čist je od optužbe da je podsticao na njegovo ubistvo.”[133] Međutim, Jezid ostaje predmet kritike jer nije poduzeo jasne korake prema Ibn Zijadu i onima koji su neposredni učesnici u ubistvu. Tako Ibn Tejmije kazuje: ”I pored njegove iskazane žalosti za Husejnom, nije ga podržao, niti je naredio da su ubije njegov ubica, niti je dao da se osveti.”[134] A Ibn Kesir je rekao: ”… Ali Jezid ga (Husejnovog ubicu) nije izolirao, niti ga je kaznio, niti je pokudio njegov postupak. Allah najbolje zna.”[135]

Navedeni Ibn Tejmijini prigovori, kao i drugih učenjaka, bez sumnje su relevantni, međutim oni koji brane Jezida opravdavaju ga i povijesnim okolnostima. Jer Kufa je mjesto koje inače bilo nestabilno i poznato po pobunama, smutnjama i stranačenju, a u doba namjesništva Numana ibn Bešira, r.a., situacija mu je bila gotovo izmakla kontroli. Tek kada je Jezid poslao Ibn Zijada da preuzme mjesto namjesnika, u relativno kratkom roku je uspio ugušiti bunu i potpuno povratiti kontrolu nad gradom. Strana koja brani Jezida navodi također da je nakon Husejnovog ubistva sigurnosna situacija u Kufi postala još napetija. Također, Jezid nije imao odlučnijeg vođe od Ibn Zijada, a Kufljani neće biti zadovoljni ni ako ga smijeni, ni ako ga ostavi, niti će se promijeniti netrpeljivost koju su nosili prema državi. Smjena Ibn Zijada bi možda imala mnoge posljedice, i nije isključeno da bi se glasovi bune pretvorili u otvoreno neprijateljstvo i pobunu od strane Kufljana koji su ţalili za Husejnom. Tako se i dogodilo nedugo poslije, od strane tkz. Pokreta pokajnika. Ovo je jedan od ključnih momenata što Umejevićka država nije sudila Husjenovim ubicama, a uzimajući u obzir da su pripadali velikim plemenima koja su imali ogromnu društvenu i političku ulogu, razlog postaje još očevidniji. Pored toga, sam događaj i sve što se odvilo učinjeno je u službi iste te države.

Međutim, sve što se desilo utjecalo je da se bezbjednost islamske države ozbiljno uzdrma, posebno Iraka, a Jezid nije imao vremena da poziva na odgovornost svoje namjesnike. Bune su se javljale jedne za drugom, a na drugoj strani, Ibn Zubejrova opozicija je rasla iz dana u dan, pored stanovnika Hidžaza koji srcem nisu bili za Jezida. Ovo su otprilike stavovi učenjaka i povijesničara o Jezidovoj odgovornosti za Husejnovu, r.a., smrt. Ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., unuka, njegovog miljenika i bosiljka nedvojbeno je krupan i bolan čin, a Jezid nije smio ovako preći preko njega, s neznatnim prekorom i mlakom osudom. Bilo kako bilo, možda je najumjesnije citirati Ibn Tejmijev kratki sud o Jezidu: ”Ne psujemo ga, i ne volimo ga, jer nije bio od onih dobrih ljudi, a mi nijednog muslimana poimenice ne psujemo niti napadamo.”[136]

[1] Taberi, 5/395, preko Ebu Mihnefa.

[2] Taberi, 5/371, 394, preko Ebu Mihnefa, Ensabul-ešraf, 3/160.

[3] Junus, 41.

[4] Taberi, 5/375, preko Ebu Mihnefa, El-Mihan, 149, Ebul-Arab, preko Ebu Mišera i njegovih

šejhova, Ibn Asakir, 240

[5] Ibn Sa’d, 5/167, Ibn Asakir, 240, Tehzibul-kemal, 6/422, El-Bidajetu ven-nihaje, 9/167.

[6] Ibid.

[7] Zatu I’rk je mjesto nedaleko od Mekke. Ibn Abidin kaže da je to selo u kojem sad niko ne živi, a I’rk je planina koja se nadvija nad Akikom. Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 2/475. Inače, ovo je mjesto mikat za hadžije koje dolaze sa istoka, posebno Iraka. Vidjeti: El-Mugni, 3/245. Nalazi se sjevernozapadno od Mekke, udaljeno je oko 94 km., kako to navodi Sejid Sabik, Fikhus-sunne, 1/625.

[8] Ibn Sa’d, 371, sa dobrim senedom do Ferezdeka, a navodi da ga je sreo u Seffahu, Et-Tarih, bez seneda, El-Ma’rifetu vet-tarih, 2/673, Ensabul-ešraf, 3/165, s vjerodostojnim senedom do Ferezdeka, Taberi, 5/386, preko Ebu Mihnefa i Uvvane, a u Uvvanetovom predanju spominje se da ga je sreo kraj Kabe, Ibn Asakir, 205, preko Ibn Sa’da, El-Emali el-humusijje, 1/166, El-Egani, 19/22, Ebul-Feredž, a većina predanja su došla preko Lebetaha ibn Ferezdeka, koji prenosi od svoga oca. Lebetah ibn Ferezdek ibn Galib et-Temimi el-Medžaši prenosio je od svoga oca, a on od Ibn Ujejne i Kasima ibn Fadla el-Hamdanija. Buhari ništa ne kazuje o njemu u Et-Tarihul-kebir, 7/251, ni Ebu Hatim u El-Džerhu vet-ta’dil, 7/183. Spominje ga Ibn Hiban u Es-Sikat, 7/361. Ferezdek je Hemam ibn Galib ibn Sa’sa’a et- Temimi Ebu Firas, pjesnik, njegov je otac vidio Poslanika, a djed mu je bio ashab. Zehebi navodi da ga je slabim ocijenio Ibn Hiban, Ed-Dua’fa, 2/509, i dodao je da je potvarao čestite muslimanke, ta da njegova predanja treba izbjegavati. Vidjeti: El-Dţerhu vet-ta’dilu, 7/93, Mu’džemu eš-šua’ra, 465, El-Merzebani, Es-Sijer, 4/590, Lisanul-mizan, 4/433.

[9] El-Mu’džemul-kebir, 3/115, Taberani, Hejsemi navodi da su prenosioci pouzdani samo što Dahhak nije vidio događaj, El-Mu’džem, 9/139, El-A’kdul-ferid, 4/382, sa istim senedom kao u Taberanija, Ibn Asakir, 208, preko Zubejra ibn Bekkara.

[10] Ibn Sa’d, 5/376.

[11] Hifefan ili Hifan, Jakut kaže da je to mjesto blizu Kufe kojim prolaze hadţije. A rečeno je i da je poviš Kadisije. Vidjeti: El-Mu’dţem, 2/379.

[12] El-Katkatan, mjesto blizu Kufe, i blizu Kadisije, El-Mu’dţem, 4/374.

[13] Lea’la’ je kuća blizu Busre i Kufe, između njih je oko dvadeset milja. Vidjeti: El-Mu’džem,

[14] Ibn Sa’d, 5/376, vidjeti još o opisu ovoga puta: El-Mesaliku vel-memalik, 120-127, Ibn Hardazebe, Ensabul-ešraf, 3/166, Taberi, 5/394, preko Ebu Mihnefa.

[15] Vakisa, kuća na putu za Mekku u vlasništvu Beni Šihaba Tajia. Vidjeti: El-Mu’džem, 5/154.

[16] Ensabul-ešraf, 3/173, 225, Taberi, 392.

[17] Taberi, 4/394, preko Ebu Mihnefa.

[18] Ibid.

[19] Ibn Sa’d, 5/376, Ensabul-ešraf, 3/167.

[20] El-Isabe, 5/8.

[21] Ensabul-ešraf, 3/168, El-Isabe, 5/8.

[22] Ensabul-ešraf, 3/224, Taberi, 5/392.

[23] Ibn Sa’d, 5/371, Ibn Asakir, 210.

[24] Poznata kuća na putu između Mekke i Kufe, između kuća Vakise i Sa’lebejne, bila je vlasništvo Benu Gadira iz plemena Esed. Vidjeti: El-Mu’džem, 3/129.

[25] Kuća na putu između kuća Vakise i Kura’e, udaljena je oko osam milja od El-Ahsae, a od Šerrafe do Vakise ima dvije milje. El-Mu’dţem, 3/331.

[26] Taberi, 5/398, preko Ebu Mihnefa, Ensabul-ešraf, 3/168, sa senedom koji se prenosi od grupe.

[27] Ibid, 373.

[28] Ibid, 397.

[29] Ibn Sa’d, 5/376, Ensabul-ešraf, 3/169, sa senedom koji se prenosi od grupe, Taberi, 5/398,

preko Ebu Mihnefa

[30] Ibn Sa’d, 5/397.

[31] Ibid, 376, Taberi, 5/397, El-Mihan, 153.

[32] Taberi, 5/398.

[33] Ibid, preko Ebu Mihnefa.

[34] Ibn Sa’d, 5/377, 401, 402.

[35] Taberi, 5/402.

[36] Ibid, 402, 403.

[37] Ibid, 392, 403, Ensabul-ešraf, 3/173.

[38] Ibid, 403.

[39] Ensabul-ešraf, 3/166.

[40] Ibn Sa’d, 5/377, Taberi, 5/409, El-Ma’rifetu vet-tarih, 3/325, Ibn Asakir, 209, 210.

[41] Hejsemi, 9/192, koji kaţe da ga biljeţi Taberani i da je u senedu Jakub ibn Humejd ibn Kasib koji je slab, El-Mihan, preko Ebu Ma’šera i preko njegovih šejhova, ali mu je sened vrlo slab. Ebu Nuajm u Delailu en-nubuve, 2/581, navodi da je Alija, r.a., kada je prošao pored Kerbele rekao: ”Ovdje su se konjanici spustili.” Recenzija komentira da su u senedu Sa’d ibn Tarif i Asbeg ibn Nebate, a obojica se zaobilaze. Vidjeti: El-Hasais, 2/452. El-Busajri navodi sljedeće: ”Biljeţi ga Ishak sa slabim senedom,” a recenzija navodi da je čovjek u lancu iz plemena Dabba nepoznat, dok je onome koji prenosi od Jahjaa ime Misda’a, ali zato nisu našli potvrdu. Vidjeti El-Metalibul-a’lemijje, 4/326. A o Ibn Abbasovim riječima: ”Nismo sumnjali, a pripadnici Ehli-bejta su bili s nama, da će Husejn ibn Alija biti ubijen u Et-Taffu,” Zehebi navodi da u lancu postoji Hadždžadž ibn Nusejr koji se zaobilazi. Vidjeti El-Mustedrek, 3/179. Ibn Asakir zabiljeţio je predanje s lancem koji seže do Ummu Seleme, da je Dţibril obavijesto Poslanika, s.a.v.s., da će biti ubijen (Husejn) i pokazao mu je zemlju na kojoj će se to desiti. Ime joj jer Kerbela. Vidjeti: Ibn Asakir, 176. U senedu se nalazi Eban ibn Ebi Ajjaš o kojem Zehebi kaže da je Ahmed rekao da se njegova predanja zaobilaze. Vidjeti: Mizalul-i’tidal, 1/13, El-Mugni fid-dua’fa, 1/7. Darekutni također navodi da se ovaj prenosilac zaobilazi. Ed-Dua’fa vel-metrukin, 64, El-Habaik fi ahbaril-melaike, 44, Sujuti, Tarhut-tesrib, 1/199, Ebu Zera’.

[42] Et-Taff je jezički mjesto koje se uzdiše iznad arapske zmlje prema Iraku, a inače se proteţe prema Kufi. Jakut, 4/35, 36, Ragbetul-amul, Seid Ali el-Mersefi.

[43] Taberi, 5/411, preko Ebu Mihnefa.

[44] El-Mihan, 154, preko Ebu Ma’šera i preko njegovih šejhova.

[45] Ibid, 54.

[46] Zehinul-a’kabi, 149.

[47] Ibn Sa’d, 5/378, sa senedom koji se prenosi od grupe, Taberi, 5/413, preko Ebu Mihnefa, autor navodi: ”Pričali su nam Mudžalid ibn Seid, Sukab ibn Zuhejr el-Ezedi i drugi muhaddisi, a na ovome je većina muslimana, El-Mihan, 154, El-A’kdul-ferid, 4/378, El- Mehasinu vel-mesavi, 83, 84.

[48] Ensabul-ešraf, 3/173, 224, sa vjerodostojnim senedom, Taberi, 5/392, sa vjerodostojnim senedom.

[49] Taberi, 5/414, preko Ebu Mihnefa.

[50] Ibid, El-Mihan, 154, preko Ebu Ma’šera, El-Mehasinu vel-mesavi, 84.

[51] Ibn Sa’d, 378, El-Mihan, 154, preko Ebu Ma’šera.

[52] Ensabul-ešraf, 3/227, sa vjerodstojnim senedom, do Džuvejrija ibn Hazima.

[53] Tarihu eš-šu’ubu el-islamijje, 128, Brokleman. U šerijatu niko ne posjeduje imunitet, bez obzira o kome se radilo, a sam Poslanik, s.a.v.s., jasno je kazao da svakoga ko se suprostavlja šerijatskim naredbama slijedi Allahova kazna, pa makar se radilo i o Fatimi, kćeri Muhammedovoj, s.a.v.s.

[54] Ibn Sa’d, 5/379, El-Mihan, 154, preko Ebu Ma’šera, Taberi, 5/393, sa senedom čiji su svi prenosioci pouzdani, samo nisam našao ocjenu Taberijevog šejha Muhammeda ibn Ammara er-Razija, Ebu Zera’, 1/627, s vjerodostojnim senedom, Ensabul-ešraf, 3/226.

[55] Ibn Sa’d, 5/379, sa senedom koji počinje sa mnoţinom ”rekli su.”

[56] En-Nuhajla, mjesto blizu Kufe, na putu prema Šamu. (Jakut, 5/278.)

[57] Ibn Sa’d, 5/378.

[58] Ensabul-ešraf, 3/173, 320, sa vjerodostojnim senedom, Taberi, 5/427, preko Ebu Mihnefa, I 392, sa senedom čiji su svi prenosioci pouzdani, samo o Taberijevom šejhu Muhammedu ibn Ammaru er-Raziju nisam našao ocjenu.

[59] El-Mihan, 154, preko Ebu Ma’šera i njegovih šejhova, Ibn Asakir, 220.

[60] Taberi, 5/422, preko Ebu Mihnefa, a po usamljenom predanju od Ed-Dihenija bilo je 45 konjanika i 100 pješadije, što je moguć broj nakon što se Husejnovoj skupini pridruţilo 30 vojnika iz redova Omera ibn Sa’da i pojedinci koji su uspjeli izaći iz Kufe. Taberi, 5/389.

[61] Ibid, 422, preko Ebu Mihnefa.

[62] Ibid, 429.

[63] Ibid, 453, preko Ebu Mihnefa, El-Enba’, 63, El-Kadai.

[64] Taberi, 5/353, preko Ebu Mihnefa.

[65] El-Mu’džemul-kebir, 3/117, autor navodi da su prenosioci pouzdani, u istom djelu, 9/149.

[66] Ibid, 111, 112, autor navodi da su prenosioci pouzdani, u istom djelu, 9/149, Ensabul-ešraf, /217, 219, El-Mihan, 158, Ibn Asakir, 228, Es-Sunne, 525, El-Hilal, sa dobrim senedom, samo što se ne pominje ime.

[67] El-Ma’rifet vet-trih, 3/325, Taberi, 5/394, El-Mihan, 158, El-Mu’džemul-kebir, 3/103, sa vjerodostojnim senedom do Lejsa, El-Vefajat, 74, Ibn Kunfud, Tarihu Bagdad, 1/142.

[68] Ibn Sa’d, 5/382, sa senedom u kojem se navodi ”rekli su”, taberi, 5/455, preko Ebu Mihnefa. Husejna i njegove saborce su ukopali stanovnici Gadirijje dva dana nakon bitke.

[69] Ibn Sa’d, 5/385, Taberi, 5/455.

[70] Taberi, 5/454.

[71] Ibn Sa’d, 5/405, sa vjerodostojnim senedom, El-Mu’džemul-kebir, 3/119, Hejsemi kaže: ”Bilježi ga Taberani preko dva seneda, jedan ima prenosioce iz sahiha, Et-Tarih, 25, El- Mihan, 157, El-A’kdul-ferid, 4/385, Tarihul-hulefa’, 207, Sujuti, El-Emali el-humusijje, 1/163, Ibn Eš-Šedžeri, preko Hasana Basrija, a spominje da ih je bilo 16, Ez-Zurijjetu ettahire, 179, Ed-Devalubi, koji kaţe da ih je bilo 23, ali je sened slab. Slično navodi i Ibn Kelbi u Džumhuretul-ensab, 18-22, Ibn Sa’d, 5/211, bez seneda. Ibn Asakir, 12/41, sa senedom preko Ibn Ebi Dunijaa preko Alije ibn Husejna, biljeţi da je upitan o tome što je mnogo plakao, pa je rekao da je vido 14 pripadnika Ehli-bejta kako su ubijeni ispred njegovih očiju. Nisam nišao ocjene svih prenosilaca ovog predanja, a opet, ono je različito od vjerodostojnih predanja koja decidiraju broj od 17 poginulih mladića

[72] Taberi, 5/468, 469.

[73] Et-Tarih, 234, 235, Halifa, Mekateletut-Talibijin, 53-56, Tehzibul-kemal, 6/437, sa komentarom dr. Beššara Avvada.

[74] U Tarihu Taberi se navode imena onih koji su, pored Husejna, ubijeni iz plemena Hašim: Ebu Bekr ibn Alija ibn Ebu Talib, i uz Muhammeda stoji ”mlađi”, kako bi se razlikovao od Ibnul-Hanefijje. Ebu Bekrovo ime se spominje i u Ridžalu Ibn Davud, 1/209, Taraiful-mekal, 3/71, El-Burudžerdi, Nakdur-ridžal (5937), Et-Tefriši.

[75] Ibn Sa’d, 5/211, bez seneda, Taberi, 5/454, preko Ebu Mihnefa, Tehzibut-tehzib, 7/207.

[76] Ensabul-ešraf, 3/226, sa verodostojnim senedom, Taberi, 5/393.

[77] Taberi, 5/457, 458, El-Mihan, 157, Mekalatul-islamijin, 75, Ebul-Hasan el-Ešari.

[78] Ibn Sa’d, 5/221, preko Vakidija, Ibn Asakir, 12/32, Sijeru ea’lami en-nubela, 4/386, 387.

[79] Tehzibut-tehzib, 7/27, Jakub navodi da je roĎen 33. h.g. Vidjeti: El-Ma’rifetu vet-tarih, 3/310.

[80] Čudno je da je Muhjiddin Taberi u svom djelu Dehairul-a’kabi, 95, 96, spomenuo nekoliko ovih legendi o Husejnovom ubistvu, a koje su krajnje besmislene i apsurdne, čista izmišljotina i laž.

[81] Minhadţus-sunne, 4/560.

[82] Ibn Kesir, 8/203.

[83] El-Musannef, 15/97, Ibn Ebi Šejbe, El-Musned, 1/101, El-Bezzar, El-Musned, 1/206, 207, Ebu Ja’la, El-Mu’džemul-kebir, 3/107, El-Fethu er-rabbani, 23/175, 176, Es-Saa’ti, koji navodi da ga je spomenu i Ibn Kesir u El-Bidaje, rekavši da ga prenosi imam Ahmed, a navodi ga i Hejsemi, 9/178, koji kaţe: ”Biljeţe ga Ahmed, Ebu Ja’la, El-Bezzar i Taberani, i da su prenosioci pouzdani, te da nije Nedždži usamljen u ovome, jer Abdullah ibn Nedždži Muselleme el-Hadremi je pouzdan.” Također: Delailu en-nubuve, 3/553, Ebu Nuajm, El-Ihsan bitertibi sahihi Ibn Hiban, 8/262, (6707), Ibn Belban, Tarihu Dimešk, 165, Kenzulu’mal, 7/105, El-Hindi.

[84] Naravno, ovdje se ne cilja na sve stanovnike Kufe, jer je nesumnjivo u Kufi i u tom vremnenu bilo dobrih i poboţnih ljudi, nego se misli na one koji su izazvali sumnju i bili najveći uzročnici nemilih događaja.

[85] Fethul-bari, 7/120.

[86] Alegorija kojom kazuje da su ljudi i atmosfera sazreli da se odrade planovi. (Op. prev.)

[87] Ensabul-ešraf, 3/227, Taberi, 5/425, 411, preko Ebu Mihnefa i preko Uvvane.

[88] El-Ea’lam, 2/300, Jusuf, el-Bejasi.

[89] El-Mu’džemul-evsat, 1/228, Taberani, a Hejsemi navodi da ga biljeţe Taberani i Ebu Ja’la, dok su prenosioci kod Taberijana iz sahiha, osim Ebu Abdullah, a i on je pouzdan, a bilježi ga Taberani i sa senedom u kojem su prenosioci svi pouzdani do Ummu Seleme, r.a., koja prenosi od Poslanika, s.a.v.s.

[90] Od korijena riječi koja znači naginjati se, prikučivati. (Op. prev.)

[91] El-Musannef, 15/98, 99, Ibn Ebi Šejbe, sa senedom čiji su prenosioci svi povjerljivi, osim Ata’a ibn es-Saiba koji je dobar, ali mu je bilo oslabilo pamćenje, El-Mu’dţemul-kebir, 3/117, a Hejsemi u Mudžemau’ ez-zevaid, 9/193, navodi da ga biljeţi Taberani, i da su svi prenosioci povjerljlivi osim Ata’a koji je povjerljiv, ali slabog pamćenja, Taberi, 5/431, preko Ebu Mihnefa od Ata’a ibn es-Saiba, Kerematul-evlija’, 138, El-Lalekai, Ibn Asakir, 219.

[92] Et-Tarih, 1/626, sa vjerodostojonim senedom, Ibn Asakir, 221, preko Ebu Zere’a, Bagjetuttalib, 6/966, 967, Ibn En-Nedim.

[93] Taberani, 1/626, Hejsemi u svom Ez-Zevaidu (9/93) navodi da su svi prenosioci pouzdani osim što nema ocjene za onog koji ga je izrekao. A izrekao ga je Abdurrahman ibn Ebi Lejla el-Ensari el-Medeni el-Kufi, koji je takoĎer pouzdan, umro je 83. h.g. (Et-Takrib, 349.) Onaj koji od njega prenosi ovu vijest je Dţerir ibn Abdurrahman ibn Kurt, i on je povjerljiv, međutim, roĎen je 110. (Et-Takrib, 139.) Dakle, sened je slab, jer postoji očigledan prekid. Biljeţe i Ibn Sa’d, 5/189, sa senedom od grupe, Ibn Asakir, 221, sa istim senedom kao I Taberijev.

[94] Ibn Sa’d, 5/409, s vjerodostojnim senedom, Taberani, 3/112, a Hejsemi navodi da ga je zabilježio Taberani s prenosiocima koji su iz Sahiha (9/196), Eš-Šedžeri, 1/164, s vjerodostojnim senedom.

[95] Fethur-rabbani, 23/176, Fedailus-sahabe, 2/782, Ahmed, s dobrim senedom, Taberani, 3/108, a Hajsemi navodi da su mu prenosioci povjerljivi (9/194).

[96] Buhari, El-Feth, 7/119.

[97] Taberi, 5/552, 553.

[98] Tarihu ed-devletil-arebije, 79, Abudulmuni’m Madžid.

[99] El-Iraku fil-asri el-umevi, 194, Sabir er-Ravi, Tarihud-devleti el-arebijjeti, 153, Sabit er-Ravi.

[100] Muhadaratu fid-devletil-umevijje, 2/129, El-Hadari.

[101] El-Islamu vel-hadaretul-arebijetu, 2/397, Muhammed Kurd Ali.

[102] El-Ferku bejnel-firek, 37, El-Bagdadi.

[103] A’šura’, 89.

[104] Fi rihabi Kerbela’, 60, 61.

[105] Ibid.

[106] El-Melhametul-husejnijje, 1/129.

[107] Mevsua’tu a’šura’, 59.

[108] Tarihul-Kufa, 113.

[109] A’ajanuš-šija, 1/26.

[110] Taberi, 5/380, preko Ebu Mihnefa.

[111] Ibn Durjed kaže sljedeće: ”Šemmer je ili od riječi et-tešmir, što znači ozbiljnost, ili zavraćanje odjeće.” Vidjeti: Il-Ištikak, 697. Vidjeti njegov životopis u: Tehzibu Ibn Asakir, 6/340, 341, koji navodi da je bio djed Es-Sumejla ibn Hatima, jednog od namjesnika u Andalusu, El-Ihatatu fi ahbari Granada, 3/6/346, Lisanuddin ibnul-Hatib, koji navodi da je Muhtar krenu da se osveti za Husejna, pa da je Šemr pobjegao u Šam gdje je živio u izobilju i počasti, ali je Ibn Asakir naveo da ga je Muhtar ubio. Vidjeti: Tehzibu Ibn Asakir, 6/341.

[112] Ibn Kesir, 8/288

[113] Fetava Ibn Salah, 1/142.

[114] Ed-Devletul-umevijje, 172, Jusuf el-A’šš.

[115] Taberi, 5/467, preko Uvvane.

[116] Taberi, 6/86.

[117] Fethul-bari, 5/434, 435, hadis biljeţe Buhari i Muslim, 3/1250 (1628).

[118] Muslim, 4/2277, (2965), poglavlje: Zuhd, Hiljetul-evlija’, 1/94.

[119] Taberi, 5/467, preko Uvvane. Tj. upotpunio bi prava koja otac ima kod sina. (Op. prev.)

[120] Ibn Sa’d, 5/148, s vrlo slabim senedom.

[121] Taberi, 5/148, preko Ebu Mihnefa.

[122] Es-Sunne, 518, 519, El-Hilal.

[123] Taberi, 3/113, a Hejsemi navodi (9/195) da ga bilježi Taberani s dobrim senedom. Vidjeti također: Sijeru ea’lami en-nubela’, 4/350.

[124] El-Iraku fil-asri el-umevi, 161.

[125] Taberi, 5/380, preko Ebu Mihnefa.

[126] El-Mu’dţemul-kebir, 3/115, Taberani, Hejsemi navodi da su prenosioci pouzdani, samo što Dahhak nije vidio dogaĎaj, El-Mu’dţem, 9/139, El-A’kdul-ferid, 4/382, sa istim senedom kao u Taberanija, Ibn Asakir, 208, preko Zubejra ibn Bekkara, i takoĎer preko Ed-Dahhaka, koji je razlog slabosti.

[127] Taberi, 5/380, preko Ebu Mihnefa, Ibn Kesir, 9/194.

[128] Taberi, 5/409.

[129] El-Vesijetul-kubra, 45.

[130] Minhadžus-sunne, 4/472.

[131] Ibid, 557.

[132] El-Kajdu eš-šerid, 13.

[133] Ed-Devletul-umevijje, 103.

[134] Minhadžus-sunne, 4/558.

[135] El-Bidaje ven-nihaje, 9/204.

[136] Medžmuu’l-fetava, 4/487.