Autor: šejh Alevi ibn Abdulkadir es-Sekkaf Prijevod: redakcija www.siizamotvoreno.com Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika i poslanika,... Hadisus-sekalejn – Značenje hadisa i njegovo ispravno razumijevanje(drugi dio)

aa

Autor: šejh Alevi ibn Abdulkadir es-Sekkaf

Prijevod: redakcija www.siizamotvoreno.com

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika i poslanika, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, i na sve one koji ih slijede dobra djela čineći, do Sudnjeg dana.

U prvom dijelu studije pojašnjeno je da se u hadisus-sekalejn (hadis o dvije dragocjenosti), kao dragocjenost spominju Kur’an, sunnet i ehli-bejt, te da su neki od tih hadisa pouzdani, a neki nepouzdani. U tim hadisima naređeno je slijeđenje Kur’ana. Uz njega je u nekim hadisima naređeno još i slijeđenje sunneta, a u nekima ehli-bejta, umjesto sunneta. Dočim je u nekim hadisima uz naredbu o slijeđenju Kur’ana oporučen lijep odnos i poštovanje prema ehli-bejtu.

U ovom dijelu sudije pozabavit ćemo se značenjem hadisa i njegovim ispravnim razumijevajem.

Značenje hadisa o dvije dragocjenosti  i njegovo ispravno razumijevanje

Prvo: O značenju riječi “sekal”

Hadis je nazvan hadisus-sekalejn (hadis o dvije dragocjenosti/vrednote/vrijednosti) zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Inni tarikun fikumus-sekalejni – ostavljam među vama sekalejn – dvije dragocjenosti.”, koje se često spominju u mnogim verzijama ovog hadisa.

U arapskom jeziku riječ es-sekal označava teret koji prenosi tegleća životinja.[1]

Kadi I‘jad je rekao: “Nazvani su tako (sekalejn) zbog velikog značaja, a neki smatraju zbog potenciranja da ih se drži.”[2]

Nevevi je kazao: “Nazvani su sekalejn zbog svog značaja i velike vrijednosti.”[3]

Begavi je kazao: “Nazvao ih je sekalejn ukazujući na njihov veliki značaj.”[4]

Drugo: Ehli-sunnet usaglašava i prihvata predaje

Šiije-isnaašerije, i oni koji su vjeru uprljali s njihovim zabludama i sumnjičenjima, čvrsto se drže samo predaje u kojoj se naređuje slijeđenje i pridržavanje Allahove knjige i itre (vjerovjesničke porodice). Neki od njih su, da li zbog drskosti ili pukog neznanja, otišli tako daleko da su ustvrdili kako se ta naredba nalazi u predaji koju bilježi imam Muslim u svom Sahihu. No, istini za volju, treba kazati i kako neke sunije potenciraju predaje u kojima se naređujue slijeđenje Kur’ana i sunneta, smatrajući sve predaje u kojima se naređuje pridržavanje itre nepouzdanim. No, najpreče je usaglasiti obje te verzije hadisa, jer je to moguće pošto nema nikakve kontradiktornosti među njima, a neke od verzija obje varijante su prenesene prihvatljivim lancima prenosilaca.

Treće: Slijeđenje sunneta je obavezno kao i slijeđenje Kur’ana – jedno bez drugog ne može

Ipak, prije nego što započnem s izlaganjem mišljenja uleme i njihovim tumačenjem hadisa, neophodno je skrenuti pažnju da je obligatnost pridržavanja i slijeđenja Kur’ana i sunneta jedan od temelja ove vjere, jer je to naređeno u Kur’anu i pouzdanim hadisima. I bez obzira je li ili nije pouzdanim putem prenesena ijedna verzija hadisa “Allahove knjige i itre” ili “Allahove knjige i sunneta”, naredba o slijeđenju sunneta je neupitna, jer je pridržavanje Poslanikova sunneta na istom stepenu kao i pridržavanje Kur’ana, i jedno bez drugog ne mogu.

Nekoliko primjera ajeta i hadisa koji ukazuju na obligatnost slijeđenja sunneta

Rekao je Uzvišeni Allah:

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.”[5]

“Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan je.”[6]

“A šta vam da Poslanik, pa uzmite to. A ono što vam zabrani, pa sustegnite se i bojte se Allaha. Uistinu! Allah je žestok kaznom.”[7]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, također, je u nekoliko hadisa ukazao na obligatnost slijeđenja njegovog sunneta. Ovo su neki primjeri:

“Na vama je da se držite moga sunneta, kao i sunneta upućenih halifa (hulefa-i-rašidin), držite se njega (sunneta) i zagrizite ga očnjacima.”[8]

“… Pa ko napusti moj sunnet – nije od mene.”[9]

“Najbolji govor je Allahova knjiga, najbolja uputa je uputa Muhammedova.”[10]

“Zar ne?! Data mi je Knjiga i sa njom ono što joj je slično.”[11]

Četvrto: Riječi uleme o značenju hadisa o dvije dragocjenosti (hadisus-sekalejn)

El-Amidi je kazao: “Ne slažemo se s tvrdnjom da se pod “sekalejn” misli na Knjigu i itru, nego se misli na Knjigu i sunnet, kao što je preneseno da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Allahovu knjigu i moj sunnet.’”[12]

Ibn Kudame el-Makdisi je rekao: A itru (svoju porodicu) je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrijekom spomenuo zato što su oni najbolje poznavali njegovo, sallallahu alejhi ve sellem, stanje.”[13]

Dakle, poznavali su mnoge sunnete koje nisu poznavali ashabi mimo njih, kao što su propisi koji se tiču intimnih odnosa i ponašanja unutar porodičnog kruga čemu su mogli svjedočiti samo njegovi ukućani. Pa, s obzirom da je cilj slijeđenje sunneta, ummet je upućen da uči sunnet od njegove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i to je razlog što su izrijekom spomenuti u hadisu, a nije značenje tih riječi, kao što tvrde šiije, da treba slijediti osobe koje su šiije lažno i mimo njihove volje proglasili nekakvim svojim imamima pripisujući im božanske moći i stepene vrednije od poslaničkih.

Ibn Tejmijje je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, o svojoj itri je kazao da se ona i Kur’an neće razdvojiti i da će skupa doći na njegov havd, a on je uvijek govorio istinu. Ovo ukazuje na to da je konsenzus (idžma) itre (o nekom vjerskom pitanju) dokaz ako je u skladu sa Kur’anom, sunnetom i/li s konsenzusom ummeta, a obzirom da je itra dio ummeta, iz konsenzusa ummeta (o određenom pitanju) neminovno proizlazi da konsenzus (o tome) postoji i među itrom.”[14]

Ibn Hadžer el-Hejtemi: “U jednoj vjerodostojnoj predaji je rečeno: ‘Ostavljam vam dvije stvari nakon kojih nećete zalutati: Allahovu knjigu i moj ehli bejt, moju itru’, a u drugoj je rečeno: ‘Allahovu knjigu i moj sunnet’. U onim hadisima u kojima je spomenut Kur’an (bez sunneta), sunnet se podrazumijeva jer Poslanikov sunnet pojašnjava Kur’an, stoga je dovoljno spomenuti samo Kur’an. Dakle, hadis podstiče na pridržavanje Kur’ana i sunneta, i onih članova ehli-bejta koji su učenjaci.”[15]

Mulla Ali el-Kari: “Čovjeka i njegovo stanje, obično, najbolje poznaju njegovi ukućani. U hadisu (o Knjizi i ehli-bejtu) se misli na učene članove ehli-bejta, one koji su dobri poznavaoci njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, koji se dosljedno pridržavaju njegovog puta, i dobro poznaju njegove odluke i mudrosti, jer samo takvi su dostojni da budu uz Allahovu knjigu, kao što je Uzvišeni kazao: ‘I Knjizi i mudrosti ih uči’.”[16]

Mudrost na koju se misli u navedenom dijelu ajeta je sunnet. Hoće se kazati to, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučava svoje sljedbenike, a među njima i svoj ehli-bejt, Kur’anu i sunnetu. Prema tome, onaj od ehli-bejta ko je učen i slijedi Kur’an i sunnet, ubraja se u skupinu islamske uleme i ummet ih slijedi i sluša kao što slijedi i sluša ostale učenjake. Zbog znanja koje nose i sunneta kojeg prakticiraju, dakle, a ne samim time sto pripadaju porodici kojoj pripadaju.

El-Albani je rekao: “Općepoznato je da šiije zloupotrebljavaju ovaj hadis i toliko često ga spominju da čak i neke sunije misle kako su šiije u pravu u tim svojim tvrdnjama, ali je istina da su svi skupa obmanjeni, a to ću pojasniti kroz sljedeće tačke:

  • Prvo, hadis o itri (Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, porodici) obuhvata mnogo više od onoga što šiije tvrde i zagovaraju, i sunije uopće ne odbacuju taj hadis (koji naređuje pridržavanje za Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu), nego ga dosljedno primjenjuju, jer pod itrom se misli na njegove, sallallahu alejhi ve sellem, ukućane i porodicu (ehle bejtihi). Na to je jasno ukazano u predajama u kojima je rečeno: “i moju itru, moj ehli-bejt”, a ehli-bejt su i, njegove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge, od kojih je i Aiša Siddika, radijallahu anhunne džemian… To što šiije tvrde da se pod ehli-bejtom u ajetu misli samo na Aliju, Fatimu Hasana i Husejna, radijallahu anhum, a ne i na njegove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge, je primjer njihovog iskrivljivanja Allahovih ajeta da bi na taj način poduprli svoje zablude…
  • Drugo, kad se (u tim hadisima) spominje ehli-bejt misli se na one od njih koji su učenjaci i čestiti, koji se čvrsto pridržavaju Kur’ana i sunneta. Zato je Ebu Džafer et-Tahavi, rahimehullah, kazao: ‘Itra su oni od njegove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koji su sljedbenici njegove vjere i koji se čvrsto pridržavaju njegovog puta.’

Zaključujemo da je smisao spominjanja ehli-bejta u ovim hadisima uz Kur’an, kao smisao spominjanja sunneta hulefa-i-rašidina uz sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u riječima: ‘Držite se mog sunneta i sunneta hulefa-i-rašidina… ’Pa, ako si shvatio ovo što je do sad rečeno, jasno ti je da je taj hadis (koji podstiče na slijeđenje itre, ustvari) jak potporanj (šahid) hadisu u Muvettau, u kojem se kaže: ‘Ostavio sam vam dvije stvari i nećete zalutati dok god ih se budete pridržavali: Allahovu knjigu i sunnet Njegovog Poslanika.’”[17]

[1] Ez-Zamahšeri, El-Faik, 1/170.

[2] Mešarikul-envar ala sihahil-asar, 1/134.

[3] Šerhu Sahihi Muslim, 15/180.

[4] Tefsirul-Begavi, 7/447.

[5] El-Ahzab, 36.

[6] Ali Imran, 31.

[7] El-Hašr, 7.

[8] Bilježe ga Ebu Davud, broj 4607; Et-Tirmizi, broj 2676; Ibn Madže, broj 42; Ahmed, broj 17184. Ashab koji prenosi hadis je Irbad ibn Sarije, radijalahu anhu. Tirmizi je za hadis rekao: “Hasen-sahih.” Sahihom (pouzdanim) su ga ocijenili El-Bezzar, kao što se navodi u djelu Džamiu bejanil-ilm ve fadlihi, Ibn Abdilberra, 2/1164; Ibn Tejmijje u Medžmuul-fetava, 20/309; Ibnul-Mulekkin, u El-Bedrul-munir, 9/582; Hafiz El-Iraki, u El-Bais alel-halas, broj 1; i Ibn Hadžer el-Askalani u Muvafekatul-haberil-habera, 1/136.

[9] Bilježe ga Buhari, broj 5063; i Muslim, 1401. Hadis prenosi ashab Enes ibn Malik, radijallahu anhu.

[10] Bilježi ga Muslim, broj 867. Od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu.

[11] Bilježe ga Ebu Davud, broj 4604; Et-Tirmizi, broj 2664; Ibn Madže, broj 12; Ahmed, 17213. Ashab koji prenosi hadis je El-Mikdam ibn Mad-Jekrib, radijallahu anhu. Hadis su dobrim ocijenili Ahmed el-Hakemi u djelu Mearidžul-kabul, 3/1217; i Ibn Baz u Medžmuu fetava Ibn Baz, 1/245. Sahihom ga je ocijenio šejh El-Albani u djelu Sahihu Suneni Ebi Davud, broj 4604. Šejh El-Vadii ocijenio je hadis kao hasen li-gajrihi u djelu Sahihu Delailin-nubuvve, broj 591. Šuajb el-Arnaut je hadis ocijenio sahihom a njegove prenosioce povjerljivim u valorizaciji Ahmedovog Musneda, 4/130.

[12] El-Ihkam fi usuli-ahkam, 1/308.

[13] Revdatun-nazir, 1/470.

[14] Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 7/393-397.

[15] Es-Savaikul-muhrika, 2/439.

[16] Mirkatul-mefatih šerhu Miškatil-mesabih, 9/3975.

[17] Muhammed Nasir-ud-Dīn el-Albani, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 4/260