Piše: Faruk Hajder Gadir-Humm je mjesto u Džuhfi, između Mekke i  Medine, oko 42 kilometra istočno od Rabiga, a danas se naziva Gurba, oko... Gadir-Humm – naučne činjenice i šiijske obmane

gadir

Piše: Faruk Hajder

Gadir-Humm je mjesto u Džuhfi, između Mekke i  Medine, oko 42 kilometra istočno od Rabiga, a danas se naziva Gurba, oko 250 kilometara udaljeno od Mekke.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom mjestu održao je govor u kojem je spomenuo vrijednost Alije, radijallahu anhu.

Od tog događaja rafidije su napravili slučaj na kojem zasnivaju svoj ekstremni šiizam s jedne strane, i potvrdu Alijinog prava na hilafet s druge strane. Zbog toga su ovom događaju dali značaj s kojim se ne mogu mjeriti drugi događaji iz vremena Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. U djelu Mefatihul-džinan, u kojoj je njen autor Abbas el-Kummi sakupio dove i objašnjenje šiijskih svetkovina za različite prilike, o osamnaestom zul-hidždžetu kaže: “To je dan kada se slavi praznik Gadira, a to je najveći Allahov praznik… Rida je rekao: ‘Allah (u tom danu) svakom vjerniku i svakoj vjernici i svakom muslimanu i svakoj muslimanki oprosti grijehe šezdeset godina, oslobodi od Vatre duplo više nego za ramazan i lejletil-kadr i noći uoči Ramazanskog bajrama (lejletil-fitr). Jedan dirhem (sadake) taj dan vrijedi kao hiljadu za tvoju braću znalce… Vallahi, kad bi ljudi istinski znali vrijednost ovog dana, meleci bi se s njima rukovali deset puta dnevno.’” (Abbas Kummi, Mefatihul-džinan, Poglavlje o djelima u mjesecu zul-hidždže) Kummi u ovoj knjizi navodi da u posebna djela koja se čine ovaj dan spadaju: post toga dana (tvrdi da je nagrada za to oprost grijeha šezdeset godina, i da je vrijedan kao 100 umri i hadževa), zatim: kupanje-gusul, obavljanje posebenog namaza od dva rekata, učenje posebnih dova (specijalno izmišljenih za ovaj dan).

Kummi, potom, navodi predaju u kojoj stoji: Hasan ibn Rašid je upitao Ebu Abdullaha, alejhis-selam: “Imaju li muslimani još koji praznik osim dva Bajrama?” Rekao je: “Imaju. I to značajniji i vredniji od ta dva.” “A koji je to dan?” “To je dan kada je vladar vjernika postavljen za vođu ljudima.”

Ovaj praznik šiije su slave od 352. po Hidžri, a historičari navode da su ga uveli abasijski veziri iz vezirske dinastije Beni Buvejh, koji su bili duodecimalne šiije.

Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, obraćanje kod izvora Gadir-Humm

Muslim bilježi u Sahihu da je Zejd b. Erkam, radijallahu anhu, rekao: “Kod izvor-vode zvane Humm, između Mekke i Medine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao nam je govor. Zahvalio je Allahu kako Mu dolikuje i dao nam savjet i podsjetio nas, a zatim je kazao: ‘O ljudi! Zaista sam ja samo čovjek i uskoro će doći izaslanik moga Gospodara kojem ću se morati odazvati. Ja vam ostavljam dvije vrednote: prva je Allahova Knjiga. U njoj je uputa i svjetlo, pa se prihvatite Allahove Knjige i čvrsto je se držite’, i nastavio je podsticati na pridržavanje i slijeđenje Allahove Knjige, zatim je kazao: ‘I moj ehlul-bejt. Podsjećam vas na Allaha u pogledu svog ehlul-bejta! Podsjećam vas na Allaha u pogledu svog ehlul-bejta! Podsjećam vas na Allaha u pogledu svog ehlul-bejta!’” Husajn, prenosilac od Zejda, upitao je: “Ko su ehlul-bejt, Zejde? Zar ehlul-bejt nisu njegove supruge?” “Naravno”, kazao je Zejd, “ali u njegov ehlul-bejt spadaju i svi kojima nije dozvoljeno da primaju sadaku.” Upitao je: “A ko su oni?” Zejd je odgovorio: “To je porodica Alije, porodica Akila, porodica Džafera i porodica Abbasa.” “Svima ovima nije dozvoljeno da prihvataju sadaku?”, upitao je Husajn. “Da”, odgovorio je Zejd. (Muslim, Sahih, broj 2408.)

Tirmizi, Ahmed, Nesai u djelu El-Hasais, Hakim i drugi, bilježe vjerodostojnim lancima prenosilaca dodatak u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svakom onom kome sam ja mevla (zaštitnik prijatelj), i Alija je mevla.” (Es-Silsiletus-Sahiha, broj 1750)

Što se tiče dodatka: “Allahu moj, pomozi onoga ko ga (Aliju) voli, a budi neprijatelj onome ko mu bude neprijatelj”, neki učenjaci ocijenili su ga vjerodostojnim, a ispravno je da nije vjerodostojan. A što se tiče dodatka: “Allahu moj, pomozi onoga ko pomogne Aliju, napusti onoga ko njega napusti, i učini da Istina bude s njim gdje god se on okrene”, ovo je laž na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odgovor na šiijsku zloupotrebu Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora na Gadir-Hummu

Sunije se ne razilaze sa šiijama o autentičnosti ovog događaja. Razlika je u tome što su šiije o ovom događaju ispleli brojne laži na kojima su utemeljili svoju tvrdnju da je tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proglasio Aliju, radijallahu anhu, svojim vesijjem, nasljednikom i imamom (u značenju šiijskog vjerovanja u dvanaest imama) poslije njega. Sunije, pak, na temelju svojih izvora i u svjetlu nauke o valorizaciji hadisa, daleko od šiijskih zabluda i laži, smatraju  da je govor na Gadir-Hummu došao u sasvim drugom kontekstu te ni iz bliza ni iz daleka ne ukazuje na ono na što šiije ciljaju. I ne bismo uopće imali potrebu da se bavimo odgovorom na šiijske zablude da ih oni drže u krugu svojih izvora i svoje sljedbe, no, nevolja je što današnje šiije-isnaašerije vrše agresivnu agitaciju i raznim podvalama pokušavaju obmanuti sunije da se, tobože, i u sunijskim izvorima nalazi potvrda tih šiijskih zabluda. Zloupotrebljavanje istine i njeno iskorištavanje da bi se poduprla zabluda, nedopustivo je i nečuveno, stoga je naša dužnost da barem u kratkim crtama ukažemo na ove šiijske zablude i snagom istine odagnamo tmine njihovih laži i obmana.

Prvo: Govor Poslanika sallallahu alajhi ve sellem, imao je sasvim jasan kontekst i nema nikakve veza sa postavljenjem Alije, radijallahu anhu, za nasljednika u vjerskom ili svjetovnom vođstvu ummeta nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Šiije, kao i svaka zabludjela sekta, svjesna svoje zablude služi se perfidnim metodama od kojih je izvrtanje riječi i plasiranje djelimične istine uz dodavanje određenih laži i insinuacija. Ono što nikada nećete čuti od šiijskih emisara, kada vam govore o Gadir-Hummu, jest napomena da događaj ima kontekst koji nema nikakve veze sa hilafetom i koji jasno ukazuje da je cilj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio da ukaže na vrline Alije, radijallahu anhu. To je zato što su svjesni da sagledavanje ovog događaja u svjetlu konteksta i povoda u kojem se desio jasno ukazuju da su u zabludi i da je sunnijski stav ispravan.

Ibn Hadžer Hejsemi kaže: “Razlog izricanja ovog hadisa (tj. govora na Gadir-Hummu), kako prenosi Šemsuddin Džezeri od Ibn Ishaka, je to što su neki ashabi koji su bili sa Alijom u Jemenu rekli nešto (ružno) o njemu (Aliji), pa im je, nakon obavljenog Hadža, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao govor ukazujući na Alijinu vrijednost i odgovarajući onima koji su govorili o Aliji i osjećali prezir prema njemu, poput Burejde koji prenosi da je osjećao prezir prema njemu, što bilježi Buhari.” (Es-Savaikul-muhrika, 2/26)

Burejda b. Husajb, radijallahu anhu, rekao je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Aliju u Jemen kod Halida ibn Velida da ratni plijen podijeli na pet dijelova i preuzme jednu petinu. Ja sam mrzio Aliju i pošto se on okupao…” – Najvrednije što je bilo u ratnom plijenu bila je jedna robinja, pa se našla u petini koju je Halid preuzeo. Nedugo nakon toga, Alija, radijallahu anhu, pojavio se među ljudima zamotane glave jer se bio okupao. Upitan o razlozima za to, odgovorio je da je robinja iz petine postala njegova, pa je stupio u odnos s njom. Burejda nastavlja: “Pa sam rekao Halidu: ‘Vidi šta je ovaj uradio.’ Kad smo došli, spomenuo sam to Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on mi reče: ‘O Burejde, da li ti prezireš Aliju?’” ‘Da’, odgovorio sam, a Poslanik reče: “Nemoj ga mrziti. Zaista njemu iz petine pripada više nego što je uzeo.” (Vidjeti: Buhari, Sahih, broj 4350 i Medžmeuz-zevaid, 9/127.)

U nekim predajama navodi se još i to da je Alija, radijallahu anhu, zabranio ashabima da tokom puta jašu na devama zekata (iako nisu imali svojih jahalica) i da koriste bilo šta od odjeće. Pošto je put bio dug, ashabi su odlučili da jašu deve, te su se pred Mekkom, odjenuli u ogrtače koji su bili dio petine, kako bi se uredili za susret sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Kesir veli: “Nakon što je Alija, radijallahu anhu, zabranio vojnicima korištenje deva koje su bile dio sakupljenog zekata i upotrebu ogrtača koje im je dao njegov zamjenik, oni su počeli govoriti o njemu, pa je zbog toga, a Allah najbolje zna, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, po završetku Oproštajnog hadža, vraćajući se nakon obavljenih obreda u Medinu, održao govor ljudima u mjestu Gadir-Humm u kojem je opravdao Aliju, radijallahu anhu, skrenuo pažnju da mu pripada visoko mjesto i ukazao na njegove vrline, da bi očistio srca ljudi od negativnih osjećaja prema njemu.” (El-Bidaja ve-nihaja, 5/95)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, o ovom slučaju nije govorio za vrijeme Oproštajnog hadža u Mekki, nego je to odgodio za povratak u Medinu, što navodi na zaključak da se pitanje ticalo samo onih koji su živjeli u Medini, jer su vojnici koji su se žalili na Aliju, radijallahu anhu, bili od stanovnika Medine.

Drugo: Hadis izrečen na Gadir-Hummu niti jasnim izrazom, niti značenjem, ne ukazuje da je u pitanju postavljanje Alije, radijallahu anhu, za Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, nasljednika, u vjerskom ili svjetovonom vođstvu.

Alija, radijallahu anhu, niti iko od ashaba, kada je u Sekifi Beni Saide održan sastanak i postavljen halifa, nije iznio ovaj slučaj na Gadir-Hummu kao dokaz da je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, već određen na tom mjestu. Odnosno, da je to Alija, radijallahu anhu. To nedvojbeno govori da ni Alija, radijallahu anhu, ni ostali ashabi nisu ovaj događaj i hadise izrečene na njemu razumjeli u značenju koje mu nameću šiije-isnaašerije.

Slučaj u Sekifi Beni Saide nalagao je da se događaj na Gadir-Hummu iznese kao dokaz, ali Alija, radijallahu anhu, nikada to nije spomenuo, a niti je iko drugi od ashaba, prisutnih na tom sastanku spomenuo slučaj Gadira, iako je između događaja na Gadir-Hummu i smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prošlo vrlo kratko vrijeme (između sedamdeset i devedeset dana), i nemoguće je da su svi ashabi zaboravili na to ili da su to ignorirali.  Nemoguće je da niko, ama baš niko, čak ni Alija, radijallahu anhu, nije spomenuo ovaj “dokaz” uprkos tome što je postojala potreba – štaviše, njegova je obaveza bila – da to iznese kao dokaz.

Ebul-Feth Šehristani je rekao: “Nije moguće da veliki broj ljudi čuje neki govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da ga ne prenesu kada vide da za tim postoji potreba ili opasnost da će ummet postupiti suprotno od njegove, sallallahu alejhi ve sellem, upute.” (Šehrisatani, Nihajetul-akdam, str. 481)

Treće: Riječ mevla ima više značenja. Ibn Esir je rekao: “Riječ el-mevla znači gospodar, vlasnik, dobrotvor, pomagač, miljenik, saveznik, rob, osloboditelj iz ropstva, amidžić, zet.” (En-Nihaje fi garibil-hadis, 5/228)

Hadis nema veze sa potvrđivanjem imameta Aliji, radijallahu anhu, jer da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, to htio, ne bi upotrijebio riječ koja ima tako mnogo različitih značenja koja navodi Ibn Esir, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najrječitiji Arap, i da je mislio na hilafet, rekao bi jasnim riječima: “Alija je moj halifa (nasljednik), nakon mene”, ili “Alija je imam nakon mene”, ili “Kada umrem, slušajte i pokoravajte se Aliji”. Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije upotrijebio ove jasne izraze, nego je kazao: “Kome sam ja mevla (prijatelj, miljenik), i Alija mu je mevla.”

Iz dosad rečenog jasno je da riječ mevla u ovom kontekstu ima značenje privrženosti, ljubavi, odanosti, poštovanja i slično tome.

Četvrto: Ashabi, na čelu sa Alijom, radijallahu anhum, iz ovih hadisa su razumjeli da se pod terminima velij imevla misli na iskazivanje ljubavi, privrženosti i poslušnosti.

Zato su ashabi, radijallahu anhum, svoje poštovanje prema prvaku ehlul-bejta Aliji, radijallahu anhu, iskazivali oslovljavajući ga sa “naš mevla”. Imam Ahmed bilježi hadis u kojem stoji da je Rijah ibnul-Haris rekao: “U Rahbu je kod Alije, radijallahu anhu, došla grupa ljudi te mu rekoše: ‘Es-selamu alejk, o naš mevla!’ ‘Kako sam ja vaš mevla, kad ste vi Arapi?’, kazao im je, a oni rekoše: ‘Čuli smo da je u Gadir-Hummu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Kome sam ja mevla, i ovaj mu je mevla.’” Kaže Rijah: “Kada su otišli, pošao sam za njima i upitao sam: ‘Ko su ovi?’, pa mi je rečeno: ‘Grupa ensarija među kojima je Ebu Ejjub el-Ensari.’” (Ahmed, Fadailus-sahabe, 2/702, broj 967)

Alija ih je pitao kako on može biti njihov mevla – gospodar i vlasnik, odnosno, kako se navodi u drugoj predaji da je pitao kako mu oni mogu biti mevali – u značenju robovi ili oslobođeni robovi kad su oni Arapi i nisu robovi, pa su mu naveli hadis: “Kome sam ja mevla, i ovaj mu je mevla”, razumijevajući imenicu mevla u značenju miljenik, a ne gospodar, vlasnik, imam, zapovjednik. To je zbog jezičkog značenja riječi mevla – štićenik, rob, oslobođeni rob, zaštitnik, itd. Arapi su svoje robove i oslobođene robove nazivali mevla, kao što su robovi i bivši robovi svoje vlasnike nazivali mevla, a većina njihovih robova bili su nearapi, dok su Arapi bili slobodni ljudi, pa je Alijino, radijallahu anhu, pitanje u tom smislu. Ova predaja dokaz je da su Arapi riječmevla vrlo često upotrebljavali u značenju rob i oslobođeni rob ili gospodar i bivši gospodar – na što je mislio Alija, radijallahu anhu, kad im je prigovorio na tome – i ljubav i privrženost, što je značenje na koje su mislili ovi ashabi.

Najvažnija korist ovog hadisa jeste saznanje da Alija, radijallahu anhu, riječ mevla nije razumijevao u značenju imam, zapovjednik, a bio je odličan poznavalac arapskog jezika i da je riječ mevla sinonim za imam ili zapovjednik, znao bi da ovi ashabi misle na to značenje i ne bi negodovao što ga tako oslovljavaju. (Summe ebsartul-hakika, str. 200)

Peto: Neki od najvećih šiijskih autoriteta priznaju da značenje govora u Gadir-Hummu nije jasan dokaz Alijinog, radijallahu anhu, postavljenja za Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, nasljednika i imama poslije njega.

Nuri Tabresi kaže: “Nema spora o tome da Vjerovjesnik na dan Gadira nije jasno i otvoreno ukazao da hilafet nakon njega pripada Aliji. On je na to ukazao općim izrazima koji imaju više značenja te je, da bismo odredili šta je tačno time mislio, potrebno imati dodatne dokaze (karain).” (Faslul-hitab, str. 205-206)

Zaključak

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, održao je ovaj govor u Gadir-Hummu kako bi opravdao Aliju, radijallahu anhu, za postupke koje su mu zamjerili neki ashabi vezano za petinu koja je poslata iz Jemena, zatim da bi ukazao na njegove vrline i ugled, da bi na taj način uklonio negativne osjećaje iz srca onih koji su sa njim bili u Jemenu, tako da mu više ne zamjere na onome što je uradio. Pošto je događaj, i pored raširenosti, ostao u krugu stanovnika Medine, kojih se i ticao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio o tome govoriti tokom obreda hadža, ali nije htio ni čekati da stigne u Medinu, ne želeći da to munafici iskoriste za svoje spletke.