Autor: šejh Ihab Uvejdat Prijevod i obrada: Redakcija siizamotvoreno.com Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika i... Fenomen laži kod šiija isnaašerija – prvi dio

 

Fenomen laži

Autor: šejh Ihab Uvejdat

Prijevod i obrada: Redakcija siizamotvoreno.com

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

           “Laž je njihov moto, a tukja i nifak – njihovo blago”

Jedna od stvari koja duodecimalni šiizam čini posebnim i drugačijim od svih drugih vjerskih iskustava je dozvoljavanje laži.

Islamski učenjaci su primijetili ovu njihovu osobinu, stoga možemo naći da mnogi od njih upozoravaju da je laž jedna od najznačajnijih karakteristika duodecimalnih šiija.

Hafiz Zehebi, govoreći o onima za koje je rečeno da slijede zabludu šiizma, kazao je: „Laž je njihova maksima, a tukja i nifak – njihovo blago. I kako onda da se prihvate predaje koje prenose ovakvi? (Zehebi, Mizanul-I‘tidal, 1/5–6; Lisanul-Mizan, 1/9–10)

Imam Šafija je rekao: „Nisam vidio nikog da više lažno svjedoči od rafidija.“ (Ibn Hadžer, Lisanul-mizan, 1/10)

Imam Malik je rekao: „Ne razgovaraj s njima i ne prenosi (predaje) od njih, jer oni lažu.“ (Ibn Hadžer, Lisanul-mizan)

Ibn Kesir je rekao: „Rafidije su iznijeli mnogo laži i ništavnih vijesti o Husejnovoj pogibiji.“ (El-Bidaje ven-nihaje, 9/132)

Kadi Šerik je rekao: „Od svakog koga sretneš uzmi znanje, osim od rafidija, jer oni izmišljaju hadise i na njima temelje svoje vjerovanje.“

Ibn Hadžer je rekao: „Ne može se pouzdati u predaje koje prenose šiije.“

Šehristani kazao je: „Mnogo je rafidijskih laži.“

El-Kasim ibn Sellam je kazao: „Nisam vidio prljavijih, poganijih, slabijeg dokaza i većih ahmaka (glupaka) od rafidija.“ (Hallal, es-Sunne, str. 499)

Laž je kod duodecimalnih šiija toliko rasprostranjena da se slobodno može govoriti o fenomenu laganja, ili fenomenu laži. I ne mislim pod tim fenomenom na raširenost uobičajenog laganja (u smislu laganja u banalnim pitanjima vezanim za ovosvjetsku svakodnevicu). Pod fenomenom laži kod duodecimalnih šiija mislim na njihovo izmišljanje vjerskih tekstova na kojima zasnivaju svoje vjerovanje, ibadete i etiku.

U ovom članku pokušat ćemo baciti svjetlo na taj specifikum duodecimalnog šiizma.

Ovaj fenomen manifestira se u tri osnovna oblika, odnosno na tri osnovna načina:

  • Izmišljanje kompletnih lažnih izreka i njihovo pripisivanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili osobama koje smatraju svojim imamima,
  • Ubacivanje svojih laži u predaje koje su vjerodostojne. Ovo je jedan veoma podao način spletkarenja, jer se ljudi lahko obmanu s onim dijelovima predaje koji su im poznati kao pouzdani, pa uz to prihvate i ove dijelove koje su šiije izmislile i pomiješale sa vjerodostojnim tekstovima,
  • Tumačenje pouzdanih predaja shodno njihovim strastima, odnosno, prilagođavanje tih tekstova njihovom vjerovanju kroz tendenciozne tvrdnje i potpuno pogrešna tumačenja.

Uzroci pojave fenomena laži kod duodecimalnih šiija

Kao najznačajnije uzroke pojave fenomena laži u vjeri duodecimalnih šiija valja istaći sljedeće:

  1. Duodecimalni šiizam sastoji se od dogmi za koje ne postoje validni dokazi ni u Kur’anu, ni u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u životu i pouzdano prenesenim izrekama učanjeka ehli-bejta, ni u pouzdano prenesenim izjavama ashaba. Našavši se u nezavidnom položaju, budući da su njihova uvjerenja izmišljena i da ih nisu zastupali ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni velikani ehli-bejta, posegli su za izmišljanjem izjava koje su pripisivali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i osobama za koje lažno tvrde da su njihovi imami. Šiizam je, dakle, sekta čiji sadržaj u dogmatskom, obrednom, i etičkom segmentu je izmišljotina protagonista šiizma, za koje su morali falsificirati dokaze, jer validnih dokaza nemaju.
  2. U osnovi šiizam je nastao kao projekat rušenja islama iznutra kroz stvaranje fanatične sekte koja će baštiniti patološku mržnju prema onima koji su iznijeli islam na svojim plećima – ashabima, radijallahu anhum, a zatim i prema svima onima koji ih slijede i poštuju. Da bi se kod sljedbenika postigao dovoljno visok stepen te mržnje moralo se osloniti na izmišljotine o mazlumijetu (nepravdi učinjenoj) prema ehli-bejtu od strane ashaba, radijallahu anhum, i onih koji ih slijede. Naravno, mitomanija je tu vrlo bitan faktor, stoga ne treba čuditi da u temeljnim izvorima šiijske sekte nalazimo neiscrpno blago mitova pomoću kojih se šiijski kler poigrava sa šiijskim masama.
  3. Uvođenje dogme tekijje. Svoju sklonost laganju i izmišljanju okrunili su uvođenjem dogme tekijje (klasične hipokrizije i dvoličnog odnosa prema onima koji nisu njihove sekte). S obzirom da je jedan od ciljeva protagonista šiizma bio uništenje islamske države (jer je to put ka ostvarenju osnovnog cilja – uništenja islamskog ummeta), morali su se služiti lažima, obmanama, i tu do izražaja dolazi ova autentična šiijska dogma, kojom se ne može “pohvaliti ” nijedna vjera niti sekta, osim njih. Ova dogma razvijana je do mjere da je postala od najvažnijih dužnosti svakog “dobrog i čestitog” šiije.

Obligatnost tekijje kod duodecimalnih šiija

S obzirom na značaj tekijje kod šiija kao i njenu direktnu povezanost sa fenomenom laži kod šiija, nužno je ukazati na najbitnije stavke po pitanju ove dogme.

Smatra se da je teoriju tekijje kod duodecimalnih šiija prvi razradio čovjek kojeg šiije nazivaju Mu’min ali Muhammed (vjernik Muhammedove porodice). On je izmislio mnoge tekstove o tekijji i pripisao ih članovima ehli-bejta.

Osnivači šiizma i njegovi teoretičari uvodeći laž i hipokriziju kao etičku normu njihove sekte, tim lažima i hipokriziji dali su ime tekijja. (Na bosanskom se, također, kaže tukja.)

Uvođenjem ove dogme šiijski teoretičari su laž, obmanjivanje i licemjerje postavili kao najveću etičku vrlinu šiizma, a sebi i svojim sljedbenicima omogućili su da javno poriču svoja vjerovanja koja kriju u prsima.

U svim religijama svijeta, svim poznatim vjerozakonima, laž se smatra pokuđenom osobinom. Štaviše, u ljudskoj prirodi urođen je prezir prema laži i lažljivcima. No, kod duodecimalnih šiija, laž ne samo da nije pokuđena osobina, nego je uzdignuta na pijedestal najvrednijih vrlina i stroga dužnost dobrog i čestitog šiije, koji je obavezan da je primjenjuje tokom svog života, ne osjećajući nimalo grižnje savjesti, nego, naprotiv, osjećajući da čini bogougodno djelo, za koje će imati velike sevape i neslućene džennetske blagodati.

Pored ostalog, teoretičari šiizma odlučili su da se tekijja vrednuje kao devet desetina vjere (tj. šiizma).

Čuveni šiijski autoritet, poglavar njihovih muhaddisa, Muhammed ibn Ali ibnul-Husejn, poznat kao šejh Saduk, kazao je: “Naš vjerovanje o tekijji jest da je njeno upražnjavanje obavezno i ko je ostavi na stepenu je onoga koji je ostavio namaz…Tekijja je vadžib (stroga obaveza) i nije dozvoljeno odbaciti je sve dok ne dođe  El-Kaim (Mehdi Očekivani), a onaj koji je ostavi prije nego što se on pojavi izašao je iz Allahove vjere i vjere imamija, i suprotstavio se Allahu, Njegovom Poslaniku i imamima.”

Muhamed ibnul-Hasan ibnul-Hurr el-Amili, pak, u svom enciklopedijskom djelu Vesailuš-šiia, naveo je ovakve naslove:

  • Poglavlje o obligatnosti brige i pažnje prema tekijji i ispunjavanju bratskih prava.
  • Poglavlje o obligatnosti (prakticiranja) tekijje prilikom ophođenja sa pukom (el-Amme u arapskom jeziku označava masu naroda, dakle veliki broj ili većinu. Šiije ovim terminom označavaju sve muslimane mimo njih, a na prvom mjestu sunnije.)

U oba poglavlja insistira na obligatnosti (na arapskom: vadžib) prakticiranja i njegovanja “kulture” tekijje (obrati pažnju na to kako kaže “obligatnost brige i pažnje” “obligatnost tekijje u ophođenju”). To nam govori da šiije baštine laž i dvoličnost kao najuzvišenije etičke principe na kojima se odgajaju i stasavaju šiije iz generacije u generaciju.

Primjeri izmišljenih predaja kojima se šiijske mase podstiču na upražnjavanje tekijje

Slijedi nekoliko citata iz šiijske literature iz kojih će mo vidjeti koliko je šiijama važna ova dogma.

Kulejni u svom djelu el-Kafi, u poglavlju Babut-tekijje, da je Muammer ibn Halad kazao: “Upitao sam Ebul-Hasana o ustajanju pred valijama, pa je Ebu Džafer rekao: ‘Tekijja je moja vjera i vjera moji predaka! I nema imana ko nema tekijje!’”

Izmislili su i da je Ebu Abdullah rekao: “O Ebu Omere, devet desetina vjere je u tekijji i nema vjere onaj ko nema tekijje. A tekijja je u svemu osim u pijenju nebiza (tj. alkohola) i potiranju po mestvama.”

Dalje, Kulejni u Kafiju navodi da je Džafer es-Sadik kazao: “Čuo sam svog oca da je kazao: ‘Ne! Tako mi Allaha, nema mi na Zemlji ništa draže od tekijje! O Habib, onaj ko se služi tekijjom Allah će ga uzdići! O Habib, ko se ne bude služio tekijjom Allah će ga poniziti! O Habib, ljudi su u primirju, pa dok bude toga bit će i ovoga’.”

Također, tvrdi Kulejni u Kafiju, Ebu Abdullah je rekao: “… Allah je odbio od nas i od vas vjeru bez tekijje!”

Kao i da je Ebu Abdullah rekao: “Kako da mi nešto bude draže od tekijje kad je tekijja znak mu’mina!?”

Aliji, radijallahu anhu, pripisao je gnusnu laž: “Tekijja je od najvrijednijih djela jednog mu’mina.”

Saduk u Vesailuš-šiia potvara Alija ibnul-Husejna da je kazao: “Allah će vjerniku oprostiti sve grijehe i očistiti ga na dunjaluku i na ahiretu, osim dva grijeha: ostavljanja tekijje i kršenja prava brata (vjernika).”

Autor Vesailuš-šiia, ironičnog nadimka Saduk (iskren), u tom kapitalnom djelu šiijski nebuloza, potvorio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kazao: “Ostavljač tekijje je kao ostavljač namaza!”

Zašto su teoretičari šiizma ovoliko insistirali na upražnjavanju hipokrizije i laži

Ne možemo se ne zapitati zašto su teoretičari šiizma tako gorljivo propagirali prakticiranje laži i hipokrizije, pod firmom tekijje, naravno.

Prema mišljenu moje malenkosti, dva su osnovna razloga za to. Prvo, prikrivanje svojih vjerovanja pred muslimanima, jer ono što zastupaju je suprotno vjerovanju većine muslimana. Tekijja je izvrno pokriće za nesmetano djelovanje među muslimanima, za obmanjivanje muslimanskih masa da ne postoje drastične razlike između njihovih vjerovanja. Svoja prava vjerovanja rijetko će među sunijama otvoreno zastupati. I to uglavnom onda kad osjete da su moćniji.

Drugi bitan razlog zbog kojeg je teoretičarima šiizma bilo potrebno da osmisle dogmu tekijje je da bi opravdali kontradiktornosti između ponašanja osoba koje smatraju svojim imamima i onoga što ovi teoretičari zagovaraju kao šiizam i vjeru tih osoba. U šiijskoj temeljnoj literaturi nalazimo mnoštvo dijametralno različitih izjava i postupaka osoba koje nazivaju svojim imamima, stoga su, da bi se izvukli iz ovog škripca, teoretičari šiizma u tekijji našli rješenje koje su smatrali spasnosonim. Rekli su: ‘ovo su imami rekli tekijjom, a ovo su zaista mislili’. Ali to ih je samo još dublje povuklo u glib zablude, kontradiktornosti i nelogičnosti. Jer, i pored toga što su “imami” prema šiijskom vjerovanju bezgrešni, njihovi postupci i riječi su puni kontradiktornosti, pa se ne može iz samog njihovog govora razaznati kada su govorili istinu, a kada su lagali, dok šiijski učenjaci nisu bezgrešni i zato se ne mogu prihvatiti njihovi odabiri i odluke o tome koje su izjave i postupci “imama” laž, a koje iskrene, jer nam niko ne može garantirati da nisu pogriješili u tome.

Šiijske generacije odgajaju se da prakticiraju tekijju

Kako je upražnjavanje tekijje stroga obaveza kod duodecimalnih šiija razmljivo je da se šiije od malih nogu odgajaju da je prakticiraju i kad imaju stvarni razlog da se plaše za život i kad uopće nemaju razloga da se plaše za sebe, nego naprosto radi obmanjivanja sunija. Na ovaj način kroz generacije šiijska zajednica je postala zajednica koja funkcionira na principima obmanjivanja i spletkarenja protiv drugih.

Da bi opravdali korištenje tekijje i u nesigurnosti i u sigurnosti izmislili su da je Džafer es-Sadik: “Prakticirajte tekiju, jer zaista nije od nas onaj ko je ne učini svojom maksimom i svojim blagom, u komuniciranju sa onim od koga je siguran, da bi mu to postalo normalno pred onim od koga strahuje.”

Dakle, da toliko treba koristiti tekijju da mu ona postane sastavni dio njegovog bića, morala, prirode. Ovo znači da je laž temeljni moral kojim se odlikuje šiijsko društvo.  To primjećuje i šejhul-islam Ibn Tejmijje koji veli: “S kim god komunicira, rafidija se služi dvoličnjaštvom. Jer, vjera koja mu je u srcu je pokvarena i podstiče ga na laganje, izdajstvo, varanje ljudi, nastojanje da im našteti. On (šiija isnaašerija) ne propušta priliku da učini zlo ljudima. Oni koji znaju kakav je, mrze ga, a ako se ne zna da je rafidija, može se prepoznati po znakovima licemjerstva na licu i po grešnom govoru.”

Frapantne činjenice o statusu tekijje kod duodecimalnih šiija

Tekijja kod šiija isnaašerija nije samo olakšica za slučaj kada se opravdano boje za život. Odnosno kad postoji objektivna opsanost za život. Kako smo mogli vidjeti u primjerima koje smo već naveli, tekijja je kod njih obavezna i nužna u sigurnosti i u opasnosti, a ne samo dozvoljena, iz čega proizlazi da tekijja kod njih nije olakšica neko osnova. Šiijski učenjaci su, da bi utvrdili ovaj status tekijje, izmislili su brojne predaje na tu temu. Slijedi nekoliko frapantnih primjera:

Muhammed ibn Muslim je rekao: “Ušao sam kod Ebu Abdullaha (Džafer es-Sadik), alejhis-selam, a kod njega je sjedio Ebu Hanife, pa sam rekao: ‘Žrtvovao bih se za tebe! Sanjao sam čudan san!’ te je kazao: ‘Ibn Muslime, ovdje sjedi poznavalac toga.’, i pokazao je rukom na Ebu Hanifu.” Dalje, Ibn Muslim pripovijeda kako je ispričao svoj san i kako mu ga je Ebu Hanife protumačio, a Džafer es-Sadik je kazao: “Potrefio si, Allaha mi, o Ebu Hanife!”

Kaže Ibn Muslim: “Kad je Ebu Hanife izašao kazao sam: ‘Žrtvovao bih se za tebe! Tumačenje ovog nasibije (mrzitelja ehli-bejta) mi se nije svidjelo.’ Pa je Džafer es-Sadik rekao: ‘O Ibn Muslime, neka te to ne žalosti, jer naše tumačenje se ne slaže sa njihovim niti se njihovo tumačenje slaže sa našim. I nije onako kako je on protumačio san.’ Rekao sam mu: ‘Žrtvovao bih se za tebe! Ti si mu rekao da je potrefio i zakleo si se na to, a on je pogriješio!’ Rekao je: ‘Da. Zakleo sam se da je potrefio grešku(?)!’”

Predaja koju smo upravo pročitali podstiče duodecimalne šiije da laž i obmanjuju sunije, čak im dozvoljava da se pri tome i zaklinju Allahom, čak i onda kada nemaju apsolutno nikakvog razloga za to, osim pukog laganja i obmanjivanja.

Ako ste pomislili da teoretičari šiizma ne mogu gore od pripisivanja imamima da su bezrazložno lagali pred sunijama i na to se Allahom zaklinjali, grdno ste se prevarili. U temeljnim izvorima šiizma nalazimo kako imamima pripisuju da su lagali i obmanjivali čak i u važnim vjerskim pitanjima i propisima, kao što su propisi halala i harama, iako vjerski propisi morali biti jasni. Ovdj se postavlja se nameće logično pitanje: Ako imami lažu i obmanjuju i u vjerskim propisima, kako se može razlučiti šta je u njihovom govoru istina i ispravno, a šta zabluda i pogrešno u vjeri. Kao dobar primjer za to može nam poslužiti sljedeća predaja iz djela Usulul-Kafi, gdje njen autor u poglavlju Knjiga o znanju kaže:

Zurara ibn E’ajun prenosi da je pitao Ebu Džafera (Muhammeda Bakira) neko pitanje, pa mi je odgovorio. Potom je došao neki čovjek i pitao ga isto, a on mu je odgovovrio drugačije, zatim je došao još jedan čovjeki pitao isto pitanje, pa mu odgovorio drugačije nego meni i ovome koji je došao prije njega. Kada su obojica njih otišli, rekao sam: “Potomče Allahovog Poslanika, ova dvojica ljudi su Iračani i vaše šiije, i došli su da vas pitaju, a vi ste svakom odgovorili različito.” Rekao je: “O Zurara, ovo je bolje i trajnije za nas i za vas…” Potom Zurara pripovijeda kako je otišao Ebu Abdullaha (Džafera Es-Sadika) i rekao mu: “Kad biste svoje šiije potjerali bodežima ili vatrom, izašli bi od vas razilazeći se.” Kaže Zurara: “Pa mi je odgovorio kao njegov otac.”

Zurara ibn E’ajun je kod šiijskih autoriteta pouzdani prenosilac od Muhammeda Bakira i Džafera Sadika. U ovoj predaji koji prenosi on tvrdi da su osobe koje smatraju imamima koristili tekijju čak i u objašnjavanju vjerskih pitanja i da su svojim vlastitim sljedbenicima o istom pitanju davali različite odgovore. Ne treba, stoga, čuditi što šiijski autoriteti navode predaje u kojima svoje “imame” optužuju da su i po pitanju halala i harama prakticirali tekijju, odnosno služili se lažima i obmanama. Tako nalazimo da Eban ibn Taglib veli: “Čuo sam Ebu Abdullaha (Džafera Sadika), alejhis-selam, da kaže: ‘Moj otac (Muhammed Bakir)u doba Beni Umejje izdavao je fetvu da ono što ubiju jastreb i soko – halal, jer ih se plašio, a ja ih se ne plašim i (kažem) haram je ono što ubiju .’”

Ova predaja jasno i nedvosmisleno optužuje “imame” da su ohalaljivali haram.

Ako je moral njihovih “imama” bio takav da su se, kao što smo vidjeli iz nekoliko navedenih primjera, služili lažima iz potpuno banalnih razloga, i u vjerskim pitanjima, i u propisima halala i harama, nema nikakve sumnje da su i sami njihovi sljedbenici ovakvog morala. “Imami” su im u tome najbolji uzori.

 Nastavlja se…