Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe. Ibn Sebe nedvojbeno je jedno od onih... Abdullah b. Sebe – (prvi) pobornik imameta i fitne

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.

Ibn Sebe nedvojbeno je jedno od onih imena za koje se u ranoj historiji islama vežu brojne kontroverze. Rasprave o tome da li je postojao ili nije i danas traju, stoga ćemo na samom početku spomenuti da su islamski učenjaci prvih generacija jednoglasno potvrdili postojanje ove ličnosti. Oni su cijelu jednu sektu pripisali ovoj osobi nazvavši ih “sebeijje”, pojasnivši ubjeđenja koja su karakteristična samo za ovu skupinu.[1] Upravo će ta opskurna ubjeđenja postati osnovom za razvoj drugih nastranih vjerovanja, koja će se u budućnosti pojaviti kod mnogobrojnih šiijskih skupina. Od drugih historijskih potvrda jeste i to da se pojavio u doba hilafeta Osmana, radijallahu anhu, o čemu će biti riječ u drugom dijelu teksta.

Poznato je da šiije isna-ašerije u javnosti često negiraju postojanje ličnosti Abdullaha b. Sebea, predstavljajući ga kao sredstvo u rukama ehli-sunneta vel-džemata, kojim se nastoji neosnovano diskreditirati šiijska isna-ašerijska skupina. U slučaju kad priznaju da je pak postojala osoba pod tim imenom, tad negiraju bilo kakvu povezanost šiizma sa tim imenom. Istina je zapravo da je upravo Abdullah b. Sebe utemeljitelj koncepta o Alijinom, radijallahu anhu, imametu, kao jednom od šartova imamijskog šiizma, koji su šiije isna-ašerije postavile kao ključni temelj svog vjerovanja, na osnovu kojeg nečije vjerovanje smatraju ispravnim ili ne. Da je Ibn Sebe prvak u širenju koncepta o obavezi vjerovanja u to da Aliji pripada pravo na imamet, na šiijsku žalost, potvrđuju čak i šiijski izvori. Tako veliki isna-ašerijski učenjak Ni’ametullah el-Džezairi u svom kapitalnom djelu El-Envarun-nu’manijje u drugom tomu na 234. strani kaže:

“A što se tiče gulata (nastranih), njih je osamnaest skupina: Sebaije: Abdullah ibn Sebe je rekao Aliji, alejhis-selam: ‘Ti si istinski bog!’ Alija, alejhis-selam, protjerao ga je u Medain. Rečeno je da je bio židov koji je primio islam. U judaizmu je o Jošui b. Nunu i Musau govorio ono što je govorio o Aliji, alejhis-selam. Smatra se da je on prvi koji je ustvrdio da Aliji pripada pravo na imamet. Od njega su se razgranale druge vrste gulata. Ibn Sebe je govorio da Alija nije umro, niti je ubijen, nego da je Ibn Muldžem ubio šejtana u liku Alije, a da je Alija, alejhis-selam, na oblaku…[2]

U drugoj predaji koju bilježi veliki šiijski autoritet Muhammed Bakir el-Medžlisi kaže se: “…I razišli su se o suštinskom značenju pojma ‘vladar vjernika’. Iskreni su rekli da je vladar vjernika, alejhis-selam, Allahov rob, Njegov velijj i vesijj Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi, neki su rekli da je on Vjerovjesnik (Alija, r. a.), sallallahu alejhi ve alihi, a neki su rekli da je on Gospodar, a ti (koji su to rekli) su Abdullah b. Sebe i njegovi sljedbenici…”[3]

Navedene predaje jasno ukazuju na to da Abdullah b. Sebe nije nepostojeća, već stvarna ličnost, čije je postojanje potvrđeno i u najeminetnijim šiijskim izvorima.

Abdullah b. Sebe, porijeklom Jemenac, bio je židov koji se pretvarao da je primio islam. Nakon lažnog prihvatanja islama, postao je pobornik pristrasnog slijeđenja Alije, radijallahu anhu, pozivajući u vjerovanje po kojem je Alija božija inkarnacija na Zemlji. O ovom događaju zabilježeno je sljedeće: Aliji, radijallahu anhu, bijaše rečeno: “Pred vratima džamije nalaze se ljudi koji tvrde da si ti njihov Gospodar.” On ih je pozvao i kazao im: ‘Teško vama zbog onoga što govorite!’  ‘Ti si naš Gospodar, Stvoritelj i Opskrbitelj!’, rekoše oni…”[4]

U predaji se navodi da ih je Alija, radijallahu anhu, pokušao odvratiti od tog zabludjelog vjerovanja, objašnjavajući im da je on samo Allahov rob koji jede i pije kao što i oni jedu i piju, da se nada Allahovoj nagradi ako Mu je pokoran, te da strahuje od Njegove kazne ako Mu bude nepokoran. Međutim, oni su to odbili i nastavili sa svojim izopačenim tvrdnjama. Zatim je onima koji su izrekli te gnusne riječi kazao: “Ako to još jednom izjavite, naredit ću da vas ubiju na najgori mogući način!”, pa je naredio da se iskopa veliki kanal u kojem je naložena vatra, te im se ponovo obratio: “Ili ćete napustiti svoju tvrdnju ili ću vas baciti u vatru!” Ali, oni su i dalje ustrajavali u svojim tvrdnjama. Nakon toga spalio ih je u vatri, a neki su uspjeli pobjeći. Među onima koji su uspjeli pobjeći bio je Abdullah b. Sebe. Predaju o ovom događaju bilježi i imam Buhari u Sahihu, u hadisu pod brojem 6922 u kojem se navodi da je Ikrima kazivao:

“Aliji, radijallahu anhu, dovedeni su odmetnici i on je naredio da ih spale. To je saznao Ibn Abbas pa je kazao. ‘Da sam ja na tvom mjestu, ne bih to činio, jer je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. No, i ja bih ih, na osnovu Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem riječi: ‘Ko vjeru islam zamijeni drugom vjerom – ubijte ga svakako!’ – dao pogubiti.’”[5]

Tako Ibn Sebe nastavi sa pozivanjem u svoje pokvareno vjerovanje. Kada je haridžija Ibn Muldžem ubio Aliju, radijallahu anhu, Ibn Sebe tvrdio je da Alija nije umro, već da je to bio šejtan koji se preobrazio u Alijin lik. Ovo potvrđuje i šiijska predaja iz djela El-Envarun-nu’manijje koju smo naveli na početku.

Abdullah b. Sebe prenio je neka vjerovanja iz judaizma, kao što se navodi i u šiijskim izvorima. Neka od tih uvjerenja jesu er-redž’a, što znači ponovni povratak na Zemlju nakon smrti, odnosno reinkarnacija, el-vesijj – ubjeđenje da postoji osoba koju je Poslanik oporučio poslije sebe da ljude podučava vjeri, kao i to da imamet – vodstvo treba da bude iz jedne kuće, i mnoge druge stavove.

Iako sebeiije danas više ne postoje, upravo ova vjerovanja koja su preuzeta iz judaizma, postala su osnovom na kojoj su buduće šiijske sekte gradile svoja neutemeljena vjerovanja. Sebeijje su vjerovali da će se Alija, radijallahu anhu, vratiti pred kraj dunjaluka, te da je on ustvari Mehdi. Vjerovanje u povratak “nekog” pred Sudnji dan zajedničko je i drugim šiijskim skupinama. Sebeijje su vjerovali da Alija, radijallahu anhu, posjeduje natprirodne moći i božanska svojstva, a danas od velikih autoriteta isna-ašerijske sekte redovno slušamo kako njihovi imami također posjeduju natprirodne moći i skriveno znanje koje niko drugi ne posjeduje. Ova pretjerivanja idu čak i do te mjere da tvrde da imami vladaju kosmosom, da im ništa nije skriveno, da nebesa i Zemlja stoje u ruci njihovog Mehdija[6], te da su imami potpuno bezgrješni, pa čak i u mislima. Bezgrješnost imama je karakteristika koju su od svih šiijskih skupina zagovarale šiije ismailije i šiije rafidije, odnosno dvanaestoimamije.[7]

Ne želimo kazati da korijeni šiizma vode porijeklo isključivo od Abdullaha b. Sebea, jer je postojanje prvih šiija, pristalica Alije, radijallahu anhu, neupitno, kao i činjenica da su to bili ljudi koji se u vjerovanju nikako nisu razlikovali od ostalih muslimana prve generacije, nego da je do iskrivljenog vjerovanja došlo u kasnijim generacijama šiijskih grupacija koje su se pojavile kroz historiju. Njihov šiizam, tj. preferiranje Alije, radijallahu anhu, kao ličnosti, u odnosu na druge ashabe nikako nije bilo razilaženje akaidske prirode, što je nažalost slučaj i sa najbrojnijom šiijskom skupinom današnjice tj. sa šiijama dvanaestoimamijama.

Islamski učenjaci također smatraju da je pojava Abdullaha b. Sebea prvi razlog pojave smutnje u vrijeme hilafeta trećeg pravovjernog halife Osmana, radijallahu anhu. Ibn Sebe je iskoristio neukost i naivnost arapskih pustinjaka i počeo sa širenjem dezinformacija o Osmanu, pripisujući mu da je učinio mnogo toga. Pisao je lažna pisma u ime Zubejra, Alije, Talhe, Aiše i drugih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pečatio ih falsificiranim pečatima. Oko sebe je imao grupu svojih sljedbenika koji su mu pomagali u tome. U tim pismima izražavano je protivljenje Osmanu i njegovom načinu vođenja islamske države. Budući  da u tom vremenu nije bilo komunikacijskih dostignuća koja su danas poznata, (dez)informacije su dolazile do običnih ljudi koji su ih prihvatali i vjerovali da su tačne. Takav način djelovanja doveo je do toga da su se tim pozivima odazvale nestabilne i licemjerne osobe.

Mladim i neiskusnim osobama govorio je: “Čudno je to da neko tvrdi da će se Isa, alejhis-selam, ponovo vratiti na Zemlju, a da se Muhammed neće vratiti. Uzvišeni Allah rekao je: ‘Onaj koji ti objavljuje Kur’an sigurno će te vratiti na onaj svijet.’ Prioritetnije je da Muhammed bude vraćen nego Isa.”

Također je govorio: “U prošlosti je bilo hiljadu vjerovjesnika i svaki od njih ostavio je nasljednika iza sebe, a Alija je nasljednik Allahovog poslanika Muhammeda.”

Njegovom pozivu odazvao se veliki broj ljudi različitih profila. Neki su dobro razumjeli šta on time želi postići, pa su i oni počeli pozivati u to, dok su drugi povjerovali da je to istina i, nesvjesni prave istine, počeli da pozivaju ka tome.

Lažna pisma pisana su u ime uglednih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a u svim tim pismima kritiziran je Osman b. Affan. Abdullah b. Sebe imao je svoje sljedbenike i pristalice u mnogim pokrajinama: oni su se međusobno dopisivali pismima u kojima su govorili: “Taj i taj namjesnik učinio nam je to i to po naredbi Osmana, radijallahu anhu; otišli smo u Medinu pa nam je Osman učinio to i to; Osman je učinio to i to s ashabima Allahovog Poslanika; došlo nam je pismo od Zubejra b. Avvama; došao nam je dopis od Alije; došlo nam je pismo od Aiše, došlo nam je to i to”…

To je uveliko utjecalo na arapske beduine koji su poznavali samo neke vjerske postulate, pa su njihova srca uzavrela od mržnje prema Osmanu, radijallahu anhu.

Na kraju, zaključit ćemo da je postojanje Abdullaha b. Sebea apsolutno neupitna činjenica, potvrđena u brojnim vjerodostojnim knjigama ehli-sunneta vel-džemata, ali i u mnogim šiijskim. Navest ćemo nekoliko:

Sunijski izvori

 “Alija, radijallahu anhu, rekao je: ‘Kakve veze imam sa tim zlim crnim čovjekom (tj. Abdullahom b. Sebeom), budući da loše govori o Ebu Bekru i Omeru.’ (Ibn Ebu Hejseme, Tarihul-kebir, str. 580, hadis broj 1398, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)

“Kada je riječ o Kelbiju, on je sebeijja, sljedbenik Abdullaha b. Sebea.” (Ibn Hibban, El-Medžruhin, 2/253)

“Kažu da su sebeijje, sljedbenici Abdullaha b. Sebea el-Humejrija el-Jehudija, također takvo nešto rekli za Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu. (Hafiz Ibn Hazm el-Andalusi, El-Fisl vel-milal vel-ahva ven-nihal, 4/180)

“On (Ibn Sebe) je bio jedan od ekstremnih heretika i zabludjelih.” (Hafiz Zehebi, Mizan el-Itidal, 2/426)

 “Četrnaesti oblik ekstremizma naći ćemo kod sebeijja, sljedbenika Abdullaha b. Sebea, koji je tvrdio da Alija nikad nije umro i da će se vratiti na ovaj svijet prije Sudnjeg dana.” (Ebu Hasan el-Ešari, El-Makalat el-islamije, str 86.)

Šiijski izvori

 Džafer es-Sadik rekao je: “Neka je Allahovo prokletstvo na Abdullaha b. Sebea, koji je tvrdio da je Alija gospodar. Kunem se Allahom da se Alija pokoravao Allahu, propast nek snađe svakog ko laže na nas. Uistinu, pojavit će se grupa koji će za nas tvrditi ono što mi nikad nismo rekli za nas. Mi ih se odričemo, mi ih se odričemo.” (Ridžal el-Kešši, str. 107, hadis broj 172)

Hišam b. Salim kazuje: “Čuo sam Ebu Abdullaha (Džafer es-Sadik) da je, govoreći pred svojim učenicima o Abdullahu b. Sebeu i Aliji b. Ebu Talibu i njegovoj tvrdnji o tome da je Alija gospodar,  rekao: ‘Alija je tražio da se pokaje, a on je odbio, pa ga je živog spalio u vatri.’” (Ridžal el-Kešši, str. 107, hadis broj 171, sa autentičnim lancem prenosilaca prema šiijama)

Ebu Džafer Muhammed ibn el-Hassan et-Tusi (Šejh et-Tusi) rekao je: “Abdullah b. Sebe vratio se nevjerstvu i pokazao je ekstremizam.” (Ridžal et-Tusi, str. 51)

Imam Muhammed Kešši rekao je: “Neki učeni ljudi spomenuli su da je Abdullah b. Sebe bio židov, da je prihvatio islam i počeo da voli Aliju b. Ebu Taliba. Bio je ekstreman dok je bio židov i za Jušea b. Nuna govorio je da je bio… Musa, alejhiss-selam. Kada je nakon smrti Allahovog Poslanika prihvatio islam, slično je govorio i za Aliju b. Ebu Taliba. Bio je prva osoba koja je govorila o tome da Aliji pripada pravo na imamet. Odrekao se njegovih neprijatelja, otvoreno im se suprotstavio i proglasio ih nevjernicima. Ovo je razlog zbog čega oni koji su nasuprot šiija kažu da je korijen šiizma i rafidizma proizišao iz judaizma.” (Ridžal el-Kešši, str. 108–109)

[1] Osman b. Muhammed el-Hamis, Hukbetun minet-tarih, str. 91.

[2] Ni’metullah el-Džezairi, El-Envarun-nu’manijje, 2. tom, str. 234.

[3] Muhammed Bakir el-Medžlisi, Biharul- envar, Tarihu emiril-mu’minin, 41/214.

[4] Taberani, El-Evsat.

[5] Sahihul-Buhari, 4. tom, str. 848.

[6] Muhammed Husejni Širazi, Dua vez-zijare, str.  801.

[7] Ibn Tejmijja rekao je: “Bezgrješnost imama je specifično svojstvo rafidija imamija, i nije karakteristično ni za zejdije, niti za bilo koju drugu sektu u islamu, izuzev onih koji su gori od njih, kao što su šiije ismailije, koji vjeruju u bezgrješnost Benu Ubejda.”

Abdullah ibn Sebe nije mit! On je utemeljitelj šiijskog imameta!

Kisra mušrik ali ne i u vatri

Redakcija www.siizamotvoreno.com